150 Milligrams (2016)

Temeljen na istinitim događajima koji su svima u Francuskoj dobro poznati, te na knjizi napisanoj od strane same Irene Franchon, ovaj film dobio je čast otvoriti 64. filmski festival u San Sebastianu. Tokom dugačke i bujne prošlosti ovog španjolskog festivala, nikada nismo imali priliku vidjeti film o doktorici da otvara dan – no, ovaj film to je i napravio, na čelu sa svojom redateljicom Emmanuelle Bercot, koja je nekima možda poznata po ulogama u filmovima “It All Starts Today”, “Poliss” ili “Mon Roi”, a također već ima i iskustva u režiranju sa filmovima “Clement”, “Backstage” i “On My Way”.

Njen novi film “150 Milligrams” dubinska je kronika pokušaja jedne veoma odlučne doktorice, čelične volje, da zaustavi farmaceutsku industriju i spriječi njeno obogaćivanje nauštap zdravlja običnih ljudi. Irene Franchon bila je pulmologica koja je iz svoje bolnice u zabiti odlučila potresti francuski sustav zdravstva, prvo sa istragom, a zatim izdavanjem knjige koja je čak bila i cenzurirana, ali Irene to nije spriječilo. Ona je uspjela nagovoriti svoje kolege da prestanu prepisivati štetan lijek koji je doveo do toliko nevinih smrti.

Bercot je svoju vjeru u potpunosti stavila u ruke danske glumice Sidse Babett Knudsen, koja je uistinu fenomenalno utjelovila Franchon, no ponekad se ipak doima malo iritantno. I kako godine prolaze, vidimo doktoricu koja pokušava nagovoriti svoje kolege (jedan od kojih je i Benoit Magimel) kako bi joj pomogli u njenoj veoma opasnoj misiji u kakvoj se nađu ljudi kada pokušavaju osuditi lijek koji bi trebao biti dobar za njihovo zdravlje. Privatni život Franchon zasigurno će naposlijetku pretrpiti brojne posljedice, no njena čelična volja ipak je ono što će ju držati na pravom putu do samoga kraja.

“150 Milligrams” stoga je film koji prikazuje veoma hrabru heroinu našeg vremena, koja je apsolutno zavrijedla svaku pohvalu za svoju etičnost, hrabrost i profesionalnost, upravo kao i Erin Brokovich. No, ovaj film ipak je pomalo mehaničan i ne uzima nimalo rizika, a jedna od lošijih točaka mu je i glazbena podloga Martina Wheelera koja nikako ne paše. Naposlijetku dobivamo film koji ima velike socijalne pretenzije, no ipak ćete se osjećati kao da ste njegovu priču već vidjeli mnogo puta, te mu je mjesto ipak prije na TV ekranu negoli na filmskom platnu, posebice sa izuzetno dugačkim trajanjem od preko dva sata.