All Eyez on Me (2017)

„All Eyez on Me“ trudi se, veoma snažno i iskreno, smjestiti sasvim izvanrednu priču o Tupacu Shakuru u poznate dijelove svakog filma koji je sasvim konvencionalan: skripta je prilično loša, a jedina svjetla točka u filmu je Demetrius Shipp Jr. i njegova sličnost sa Tupacom. Osim toga, on nije niti loš glumac, iako ima određenu kvalitetu koja ga čini mnogo nježnijim i koja se ne može mjeriti sa Tupacovom magnetskom privlačnošću; čak i u priči o svom vlastitom životu, on je više izgubljen dečko nego vođa.

Svemu tome ne pomaže činjenica da je scenarij omotao svoju ekspoziciju u veoma dosadnu metodu – seriju zatvorskih intervjua koje je, kao i mnoge druge dijelove filma koji su se dogodili u stvarnosti, mnogo bolje pogledati na YoueTube-u. Osim toga, prva trećina filma potpuno je nepotrebna – Tupacova majka koja je bila članica grupe „Black Panther“, njegova kaotična selidba iz New Yorka u Baltimore, pa zatim u Kaliforniju, njegove rane demo snimke i prvi veliki ugovor sa diskografskom kućom. Istovemeno, drugim, bitnijim stvarima, poput prijateljstva sa Biggijem ili Tupacovoj filmskoj karijeri, nije pridodano gotovo nimalo vremena.

Film naravno jasno šalje svoju moralnu poruku koja mu je valjda bila i obavezna – on osuđuje predrasude i rasizam, koji su uvelike oblikovali Shakurov život, te činjenicu da je o svim svojim problemima pričao veoma glasno i rješavao ih na silu. No, ovaj film isto tako ne zna što točno napraviti sa ovim stvarima, osim jednostavno prihvatiti da su postojale. Umjesto toga, on se brže-bolje požurio proći kroz Tupacovu diskografiju, romantične veze i suđenja, kako bi što prije stigao do konačne scene u Tupacovom životu – sudbonosne vožnje kroz Las Vegas koja je završila krvavim i nepotrebnim svršetkom.

Za milijune Tupacovih fanova diljem svijeta, koji su kupovali njegove albume i od njega učinili narodnog heroja čak i prije njegove smrti (a i za one koji i dalje misle da zapravo nije mrtav nego živi negdje u Južnoj Americi, smijući se i pušeći kubanske cigare), ovaj film nudi mnogo nostalgije, ali malo toga novoga što već nisu vidjeli. S druge strane, za oni koji nisu obožavatelji, ovo je prilično dobar uvod u život i djelo Tupaca Shakura. No, i za jednu i za drugu skupinu, definitivno postoji bolji način da provedu dva i pol sata svog života ukoliko se žele bolje upoznati sa Tupacom – a to su mnoštvo dokumentarnih snimaka koje već postoje na YouTube-u, i pomoću kojih će mnogo bolje doživjeti njegovu karizmu.