American Pastoral (2016)

Ewan McGregor proglašen je nesposobnim da adaptira djelo Philipa Rotha u Americi. No, njegov redateljski prvijenac veoma je pomno napravljen, te nabijen emocijama za koje je zaslužan jedan od njegovih najboljih nastupa ikada. U ulozi Seymora “Swedea” Levova, on je pravi židovsko-američki junak, koji živi američkim snom tokom 1950-ih, sve dok ne dođu ’60-e i sruše sve njegove snove. Njegova voljena kćer Merry glavni je faktor ovog raspada, u jednostranom ratu generacija kojeg ovog puta gledamo kroz oči uštogljenih roditelja. McGregor, koji je ovdje mnogo nježniji umjetnik od Rotha, jako mnogo drži do veze između oca i kćeri, te se u filmu mnogo više ocrtavaju njegovi roditeljski osjećaji.

Scenarij Johna Romanoa uvelike je pojednostavnio Rothov originalni roman, izbacujući mnogo ključnih incidenata i sporednih likova. No, bez obzira na to, film slijedi glavnu priču knjige prilično dobro. Jedna od glavnih poanta jest ta da je “Swede” naprosto veoma mlak i neprimjetan, te da nema gotovo nikakve emocije – ili kako je to Roth rekao, on je “utjelovljenje ničega”. Filmska ekipa uvelike se potrudila njegov život prikazati što je više idilično moguće. On i njegova žena doimaju se kao savršeni par, koji žive u svijetu sa razglednice. Jedino njihova glasna kćer i njeni problemi u ponašanju predstavljaju problem.

Swede, kojeg glumi McGregor, nema dovoljno mašte i zlobe kako bi se sam ponašao loše. Jedan od Merrynih anarhističkih prijateljica pokuša ga izazvati i ponuditi mu se u hotelu, no sasvim je protiv njegovih moralnih načela da prevari svoju ženu. Sve preko njega jednostavno samo prolazi. On se možda prema crncima ponaša ljubazno, no nije nimalo svjestan o rasnim problemima i zašto su diljem zemlje održani razni prosvjedi, koji uključuju i nasilje. On je toliko bezdušan da čak i sami film ponekad riskira postati bezdušan zbog toga. U njegovoj samoj srži uvelike se osjeća nedostatak duha. Nasreću, ženski likovi u filmu pružaju pregršt emocija i strasti, a posebice Dakota Fanning koja je uistinu odlična.

Očito je da je u redateljskoj ulozi Ewan McGregor uživao raditi sa glumcima. On je Connelly, Fanning i ostalima dao savršenu priliku da pokažu i mračne, kontradiktorne strane svojih likova, što drugi redatelji vjerojatno ne bi dozvolili. Također, mnogo bitnih scena odrađeno je sa velikom dozom suptilnosti i delikatnosti, što nam je veoma drago za vidjeti, te upućuje na to da bi McGregor mogao biti itekako kvalitetan redatelj. U konačnici, ovaj film nije niti blizu dobar koliko i knjiga po kojoj je napravljen, no definitivno ga vrijedi pogledati zbog nekih odličnih nastupa, te jednog dobrog nostalgičnog povratka u Ameriku kakva je bila 1960-ih.