Anna Karenina (2012)

Romantična drama Tolstoja do sada je već mnogo puta adaptirana na filmsko platno, a svaki projekt donio je nešto novo i osvježavajuće, dok je istovremeno bio vjeran originalnom djelu. Redatelj Joe Wright ovoga puta odlučio je ispričati tu priču na malo nekonvencionalniji način. On je snimio ovaj film prepun živih boja, no interesantna odluka da pozicionira film kao kazališnu predstavu je ono što ga čini unikatnim.

Često puta su velika djela literature malo preteatrična za današnji realizam, no Wright to prepoznaje te dodaje svoj unikatni stil ovom filmu. Keira Knightley savršena je za ulogu Ane, te je njen perfomans vrlo sličan onom u „Pride and Prejudice“, iz čega je jasno da očito veoma dobro odgovara profilu ovakvih romantičarskih likova.

Law je odlično odabran za ulogu povrijeđenog muža koji želi osvetu, no prečesto mu se pridodaju elementi suosjećanja i nježnosti, koji kvare dojam Aninog lika. Taylor-Johnson, iako je glavni ljubavni inters u ovom filmu, ima jako malo karaktera, te njegova gluma ne daje liku dovoljno dubine kako bismo povjerovali da se Anna zaljubila u njega zbog bilo čega drugoga osim njegovog izgleda.

Kostimi Jacqueline Durran su nešto što već očekujemo u ovakvim filmovima, bez obzira na to što su češće mnogo ljepši nego što su funkcionalniji, te im je poanta da privlače poglede, umjesto da pogone priču. Wright se u ovom filmu vraća svom poznatom stilu u kojem je majstor, nakon pomalo netipičnog „The Soloista“ i „Hanne“.

Ovo je raznobojna drama koja savršeno stapa najbolje od prošlosti sa sadašnjosti, te će vas transportirati u svijet koji nadilazi teatralnost događaja što se u njemu odvijaju i postati vizualna gozba kojoj je ipak možda bilo potrebno malo uređivanja skripte, no naposlijetku ipak više oduševljava, nego što razočarava.