Black Swan (2010)

„Black Swan“ je u potpunosti napeta drama o veoma jednostavnoj stvari: anksioznosti prije nastupa. Mnogi filmovi već su se bavili tom temom, no prilično je sigurno kako ga niti jedan nije odradio na ovakav način. Redatelj Aronofsky, radeći po scenariju napisanom od strane Marka Heymana i Andresa Heinza, pokazuje kako zna jako dobro kombinirati žanrove na najneugodniji način. Tu imamo elemente psihološkog trilera, tjelesnog horora, seksualnog buđenja, simboličnog samootkrića te halucinogenih trikova, sve u jednom filmu. Također, kao i u Aronofskyevom prijašnjem filmu, „Wrestler“, i ovaj film pokazuje fizičku patnju koju su umjetnici spremni trpjeti u svojoj težnji ka savršenstvu.

Nina je u filmu cijelo vrijeme smušena, te kao niti ona sama, niti gledatelji ne znaju točno što se s njom događa. Ima snove i halucinacije koje doprinose njenoj dizorijentaciji, no stvarno poremećeno ponašanje njene majke, redatelja i kolega, dodatno doprinosi tome. Ludost se krije iza svakog ugla, a filmom prevladava osjećaj nelagode, kao da se u bilo kojem trenutku može dogoditi nešto užasno. No, pošto redatelj cijelo vrijeme mijenja žanrove, gledatelji nikada ne znaju što će se to točno desiti.

U centru ove psihološke noćne more jest Natalie Portman, kojoj je ovo bez razmišljanja najbolji performans u njenoj karijeri. Ona je u gotovo svakoj sekundi ovog filma, te pruža ogroman spektar intenzivnih i kompliciranih emocija. Bez obzira koliko napete, čudne, ili zapanjive stvari postanu, mi smo uvijek uz nju, te osjećamo svaki njen strah, uzbuđenje i konačno oslobađanje.

Portman bi mogla biti savršena partnerica Aronofskom. Ona se doima kao inteligentna, delikatna i pristojna, no također je sposobna biti i jako gruba. Njegovi filmovi su grubi i mučni, no istovremeno lijepi u svom smislu, puni vizualne poezije. Njihov spoj u ovom filmu, koji istražuje dualnost ljudi, dobro i zlo koje svatko od nas posjeduje u sebi, je uistinu kombinacija za jedan odličan film kojeg je vrijedno pogledati.