Blue Dream (2013)

„Blue Dream“ redatelja Gregoryja Hatanake veoma je čudan film. To je jedan od onih filmova za koji biste poželjeli da je svakih pet minuta napravio ponavljanje snimanja scene kako bi popravio neke nedostatke koji su očito prisutni. No, nakon nekog vremena, ipak se naviknete na ovakav stil filma, pogotovo zato što ste svjesni da se radnja filma odvija ekskluzivno u nepouzdanim, drogeraškim mislima glavnog protagnostia Roberta Harmona (James Duval). Od tog trenutka nadalje, gledatelji će vjerojatno prestati pokušavati „shvatiti“ ovaj film, te se jednostavno opustiti i uživati u onome što vam pruža.

Što se tiče radnje, ona je slijedeća – Robert živi život pun stresa kao novinarski reporter. Kada god se ne nalazi za svojim stolom tipkajući kao robot, on pokušava živjeti punim plućima sa velikim dozama droge, alkohola i žena u svom prisustvu. Amanda (Pollyanna McIntosh) Robertova je nadređena, no njih dvoje također imaju i ljubavni odnos, a Ted je njegov šef, koji je veoma starinski tip osobe – dominantan, sa čašom viskija u jednoj ruci i kavom u drugoj.

Ubrzo, njegovu firmu preuzme zli kapitalistički tajknu (Walter Koenig) čiji govor dobrodošlice jasno prikazuje činjenicu da on nema apsolutno nikakvog pojma o tome kako se trebaju voditi novine. Robertova količina posla postane još veća, a pogotovo s obzirom na činjenicu da se svijet polako počinje okretati digitalnoj tehnologiji i internetu. On sada pokušava pronaći svoje mjesto u ovom modernom svijetu, te pronađe stažišta koji programira software koji navodno može predvidjeti buduće lokacije ubojstava. Cijelo to vrijeme, Robert spava sa više ženska nego što itko može zamisliti.

„Blue Dream“ vjerojatno bi se najbolje mogao opisati kao Robert Altmanov „The Player“, no umjesto činjenice da se radi o protagonistu koji postane lud zbog scenarističke karijere koja je svedena na najniži mogući nivo profesionalnizma, Robert poludi zbog toga što se njegova novinarska karijera svela na nefiltrirano bacanje ljage po internetu putem blogova i društvenih mreža. Kao i mnogi od nas koji se sa nostalgijom prisjećaju starijih dana kada je novinarstvo bilo izuzetno cijenjen posao, Robert zavarava sam sebe i utapa svoju tugu u porocima.

Sve skupa, film posjeduje veliku dozu potencijala, a iako su neke stvari pomalo nespretno izvedene, te ponekad baš i nije lako shvatiti redateljevu poantu cjelokupne slike, karakterizacija likova i stil snimanja filma izuzetno su dobro odrađeni. Ako ste i vi jedan od onih koji se teško privikavaju na moderni stil života, ovaj film zasigurno će vam doći kao naručen.