City of Tiny Lights (2016)

Kada noću gledate London, nema boljeg načina da ga opišete nego kao grad malenih svjetala. Bilo da su to prozori kuća, ulične lampe ili one koje obasjavaju neke od najpoznatijih građevina na svijetu, svako svjetlo čini se kao da ima svoju vlastitu priču – priču o nekome. U ovom novom filmu Petea Travisa, prvom nakon “Dredda”, riječ je o priči Tommyja Akhtara.

Riz Ahmed preuzima vodeću ulogu u ovom filmu – on je privatni detektiv koji dobiva zadatak pronaći rusku prostitutku koja je nedavno nestala, uz pomoć njene kolegice Melody (Cush Jumbo). Mutan tijek događaja, koji uključuju mrtvo tijelo klijenta u hotelu u kojem je nestala Ruskinja zadnji puta viđena, dovode Tommyja do svojeg starog prijatelja Lovelyja (James Floyd). Ovo za njih dvojicu znači mnogo starih uspomena, koje i nisu u potpunosti tako divne kao što se u početku čine.

Ovaj neo-noir film ne ustručava se posuditi elemente klasičnih noir filmova iz 50-ih, ne samo u prezentaciji, već i u priči, sa protagonistom koji ima svoj maleni detektivski ured. Iako je Jack Nicholson imao svoj ured u Chinatownu, a Humphrey Bogart u Maltese Falconu, onaj kojeg ima Tommy malena je sobica iznad jednog stana u zapadnom Londonu – moderniziran i minimaliziran, on je prikazan kao standardni element ovakvih filmova, a ovoga puta stvarno je dobro realiziran.

Estetika samog filma također je veoma lijepa – scene su veoma mračne, te se očito koristilo što više prirodnog osvjetljenja za postavljanje scena, osvjeljitvanje lica likova – upravo zbog toga, ovaj film doima se kao da se odigrava u sjeni, što je veoma simbolično za njegovu priču, koja se odvija iza naših leđa, dok normalni ljudi spavaju. Vizualno ovaj film je uistinu odličan, no to je i bilo za očekivati od čovjeka koji nam je priuštio “Dredda” – film koji totalno nezasluženo još uvijek nema svoj nastavak. Ovaj film sadrži i ponešto sličnosti sa nedavnim trilerom “Welcome to the Punch”, no ipak se doima kao mnogo manje stiliziran i bolje konceptualiziran film, smješten u stvarnom svijetu – u Londonu, kojeg dobro poznajemo.

Upravo to je i najjači adut ovog filma – on koristi svima poznati grad na jedan veoma unikatan, izvanredan način. Iako je u svojoj suštini on vizualan, niti u jednom trenutku nam ne priakzuje neke klišejaste scene poput prelaska helikopterom iznad London Eyea, ili Oxford Circusa. Film nipošto ne želi udovoljiti tipičnim turistima, a isto tako niti tipičnim gledateljima, stoga nažalost vjerujemo da neće postići dobar rezultat u kinima. No, upravo zbog toga, on je jedan od onih filmova koji će biti među omiljenima svima onima koji ga pogledaju.