Comic Sans (2018)

Čini se da karijera redatelja Nevia Marasovića ima određenu formulu – nakon svakog hrabrog i inovativnog žanrovskog filma, on odluči napraviti konvencionalniju, no veoma originalnu humorističnu dramu. Nakon “Gorana”, snježnog trilera sa distinktnom atmosferom koja neodoljivo podsjeća na braću Cohen, on se sada vratio sa filmom “Comic Sans”, koji je već osvojio nagradu na festivalu u Beogradu za najbolji film. Radeći prema scenariju kojeg je napisao zajedno sa Rakanom Rushaidatom i glavnim glumcem Jankom Popovićem Volarićem, ovaj film bavi se temama ljubavnih veza i prekida, snobovima i potrazi za unutarnjim mirom.

U početku se doima kao da ovom filmu treba uistinu previše vremena da nam počne pričati svoju priču, no to je jednostavno stvar očekivanja, koju će neki imati, a drugi ne. Gledatelj koji je “istreniran” na ovakve humoristične drame biti će veoma iznenađen kada shvati da putovanje na otok Vis, na kojem se odvija glavna radnja, dolazi tek na sredini filma. Upravo iz tog razloga, Alanova preobrazba morala je biti malo požurena, što je ipak malo naškodilo cjelokupnom dojmu. No, adut ovog filma je činjenica da on nije standardna, dosadna drama u kojoj glavni lik nađe novu perspektivu i u potpunosti promjeni svoj život u toku nekoliko dana. Da, Alan će naposlijetku dospjeti do toga, no promjene će biti mnogo manje i sporije.

Ono što u ovom filmu apsolutno savršeno funkcionira, osim dvoznačnog naslova, značenje kojeg se pokušava istražiti tokom priče, su interakcije među glumcima. Janko Popović Volarić i Zlatko Burić odlično prenose energiju između oca i sina i njihov odnos pun problema, na način koji je istovremeno i ozbiljan i urnebesno smiješan. Obojica glumaca već su itekako iskusni, a Marasović ih koristi na najbolji mogući način. To se posebice odnosi na Volarića koji često dijeli scene sa snažnim glumicama poput Nataše Janjić ili pak sa alfa mužjakom kakav je Miloš Timotijević, no nitko od njih ne predstavlja mu bilo kakav problem.

Kinematografija Damira Kudina također je izuzetno kvalitetna – on je dobio zadatak napraviti atmosferu koja odgovara Alanovom liku, kako u uredu u kojem radi, tako i u njegovom neurednom stanu, a zatim je sve to preokrenuo i pokazao nam otok Vis van sezone. Također valja pohvaliti činjenicu da niti jedna scena nema klišeja, te je sve prilično dobro odmjereno – osim možda jedne pjesme Miše Kovača koju čujemo nebrojeno mnogo puta. U konačnici, ako ste do sada bili ljubitelj Marasovićevih filmova, ovo će vam biti prava poslastica. No, i za ostale gledatelje željne kvalitetnog domaćeg filma, ovo je uistinu topla preporuka.