Dawn of the Dead (2004)

Iako se George A. Romerov „Night of the Living Dead“ iz 1968.g. i danas jako dobro drži, njegov nastavak iz 1978.g, „Dawn of the Dead“ i nije bog zna kakvo remek-djelo. Iako ima nekih dobrih scena, većina toga izgubila se u moru nepotrebno forsiranih socijalnih komentara. No, ovaj remake – e to je pravi zombi film! Svjež, humorističan, uzbudljiv i strašan, on daje ljubiteljima horora priliku vidjeti zombije u akciji, bez nepotrebne ogromne količine krvi i mesa, koja ponekad zna otjerati gledatelje.

Iako se originalni film uspio izvući zbog činjenice da je bio dio tada tek novonastalog žanra, danas je publika vidjela već gotovo sve što se ima za vidjeti, te očkeuju nešto novo. Nema više sporih, blesavih zombija iz prošlosti, koji su istina bili opasni ako su vas ulovili, no bilo ih je veoma lako izbjegavati. Ovi novi „modeli“ iz 2004.g. kreću se jednako brzo kao i živi ljudi, reže i zavijaju umjesto da samo mrmljaju, te se sveukupno ponašaju mnogo nasilnije i zloćudnije. Oni uistinu predstavljaju veliku opasnost živim ljudima, a ne samo smetnju.

Novi redatelj Zack Snyder, koji je svoj zanat iskovao snimajući glazbene spotove i TV reklame, te scenarist James Gunn, ispričali su ovu priču sa velikom dozom crnog humora i dobrim zapažanjem toga što ovakve filmove čini zabavnima. Oni se upuštaju u ponešto nespretno razvijanje likova – Kenneth je u početku spreman tražiti svog brata, no kasnije se ipak predomisli bez razloga, CJ je u početku sebični gad, no kasnije se počne ponašati nesebično iz nepoznatog razloga – no ovo su ipak sitni problemi, a ne neki ključni nedostaci.

U filmu postoji trenutak u kojem su naši likovi sigurno zastićeni, no još uvijek nisu smislili pravi plan akcije, te im postaje dosadno. U tom trenutku počnu se pomoću znakova dopisivati sa svojim živućim susjedima na drugom krovu, govoreći im da upucaju određene zombije – tipa onog koji izgleda kao Jay Leno ili onog koji izgleda kao Burt Reynolds. Također imamo i jednu veoma zabavnu montažu koja dolazi uz pozadinsku heavy metal pjesmu, koja je obrađena u jazz stilu. Ovakve i slične scene jasno daju do znanja da ovaj film, iako veoma ozbiljno shvaća situaciju u kojoj se nalaze njegovi glavni likovi, također zna i da je ipak samo film, te da može istovremeno biti i nevjerojatno strašan, ali i zabavan. Zadovoljstvo nam je reći da mu je uistinu uspjelo postići i jedno i drugo, te ga kao takvog preporučamo svima onima koji vole dobar hororac, ali i onima koji jednostavno traže zabavan film.