Dnevnik mašinovođe (2016)

“Dnevnik mašinovođe”, simpatična drama-komedija sa odličnom dozom crnog humora, mogla bi postati novi veliki hit, ne samo među kritičarima, već i publikom diljem istočne Europe. Film započinje sa glavnim likom Ilijom (Lazar Ristovski), koji nam prepričava koliko je ljudi ubio tokom svoje karijere kao strojovođe. Zatim vidimo kako se zaletava u kombi pun ciganskih glazbenika, a njegov posjet psihijatru koji je uslijedio nakon toga jedan je od najsmješnijih trenutaka u filmu.

U međuvremenu, njegov sin Sima, razočaran je kada sazna da su njegovi pravi roditelji mrtvi, te pobjegne iz sirotišta u kojem se nalazi, odlučan da si oduzme život. Naravno, on to učini napraviti tako što će se baciti pod vlak. Ovoga puta, Ilija uspije zakočiti na vrijeme i odluči Simu uzeti pod svoje okrilje. Osam godina nakon, Sima (Petar Korać) diplomirao je i želi postati strojovođa. Naravno, Ilija mu to ne dopušta, iako njegovi susjedi, Sida (Jasna Đuričić) i Dragan ‘Dizel’ (Mladen Nelević), pokušavaju Iliju nagovoriti da popusti. Svi oni žive u ranžirnom kolodvoru, gdje Ilija posjeduje jednu veliku sobu u kojoj uzgaja cvijeće. Tu je također i Ilijina prijateljica Jagoda (Mirjana Karanović), s kojom Ilija provodi mnogo intimnih, ali samo platonskih, trenutaka.

Film je uistinu predivan, u doslovnom smislu. Njegov duh i dobrota odlično su pomiješani sa trenucima crnog umora, a glumci su očito bili veoma inspirirani, što je rezultiralo odličnim likovima i fenomenalnom interakcijom između njih. Uloga dobroćudnog mrguda odlično pristaje Ristovksom, dok Đuričić i Karanović znaju kako mu kontrirati. Korać je također demonstrirao veliki potencijal da postane odličan glumac, ukoliko će htjeti nastaviti raditi na svojim vještinama i dobivati prave uloge.

Redatelj Radović svoju karijeru započeo je sa velikim hitom, osvojivši nagradu žirija u Cannesu za svoj kratki film “Iznenadna I Prerana Smrt Pukovnika K.K”, no njegovi dugometražni filmovi nisu stekli dovoljno dobru ekspoziciju. No, sa ovim filmom, njegova suradnja sa kinematografom Dušanom Joksimovićem, koji film farba u tople, jesenske boje, urednikom Đorđom Markovićem, koji je odlično potrefio tempo filma, te skladateljem Matom Mišićem, koji je filmu pružio veoma vedru, no nikada pretjeranu glazbenu podlogu, redatelj je uspio napraviti film koji definitivno zaslužuje mnogo više od samo festivalske ekspozicije. Ako volite dobru dozu crnog humora, te vas zanima ovako unikatna tematika, nema razloga da mu ne pružite šansu.