Doctor Strange (2016)

Sa svojim uvrnutim među-dimenzionalnim misticizmom i ludom filozofijom, “Doctor Strange” nakon dugo vremena prvi je Marvelov film koji nam je uspio pružiti nešto uistinu novo i drugačije. On je i dalje jedna priča o postanku (te veoma slična Iron Manu), no nevjerojatni vizuali i prezentacija daju mu jedan sasvim novi nivo. Isto tako, poput “Guardians of the Galaxy”, on stoji sam za sebe, bez neke direktne veze sa Avengersima, no svejedno uspjeva pružiti mogućnost novih priča i nastavaka.

Režiran od strane horor veterana Scotta Derricksona (“Sinister”, “The Exorcism of Emily Rose”), ovaj film ima vjerojatno najbolji uvod od svih Marvelovih filmova do sada. U njemu se, Tilda Swinton (dobra) i Mads Mikkelsen (zao), zajedno sa svojim kohortama, bore u nevjerojatnoj, alternativnoj verziji Londona. Gledatelji nemaju pojma o tome tko je tko, ili kako svijet funkcionira, no znamo taman toliko da možemo od prve sekunde biti uvučeni u akciju koja se odvija pred našim očima.

Pridobiti publiku od prve upravo je veoma bitno za ovaj film, pošto nakon ove scene dugo vremena nema gotovo nimalo akcije. U New Yorku, briljantni, no egoistični neurokirurg, Dr. Stephen Strange, upravo je ozlijedio svoje dragocijene ruke u gadnoj automobilskoj nesreći, te se okreće istočnoj medicini kao posljednjoj nadi da ih izliječi. Veoma sarkastičan, on biva neugodno iznenađen kada shvati da je “doktor” kojem je bio upućen u Nepalu, zapravo mistikinja zvana “The Ancient One” (Tilda Swinton). No, s vremenom, Stephen shvati da misticizam nije nikakva šala, te dobije saznanje o alternativnim svijetovima, od kojih su neki dobri, a neki veoma loši. Ovaj središnji dio filma traje prilično dugo, no nakon što započne prava borba sa Kaeciliusom, stvari ponovno postaju veoma zanimljive, kako vizualno tako i što se tiče same radnje.

Sve bitne komponente ovog filma nisu nimalo drugačije nego u bilo kojem drugom filmu o super junacima – oštećeni svakodnevni čovjek, tajna moć, skriveni neprijatelj i veza s djeovjkom koja nije u potpunosti sigurna. No, scenarij, napisan od strane Derricksona, Cargilla i Spaihtsa, uspijeva upravo zato što se ne boji uroniti u najdublji mogući teritorij štreberske mitologije koja je u stripovima građena preko 50 godina.

Umjesto da su pokušali ubaciti Dr. Strangea u već postojeći Marvel univerzum, ovaj film zapravo je proširio isti tako da sada dozvoljava inter-dimenzionalna putovanja, alternativne stvarnosti, pa čak možda i prisustvo neke Veće Sile. Ovi novi koncepti mnogo su više od pukih ukrasa – oni predstavljaju bitnu promjenu u prirodnim zakonima Marvelovih filmova. U konačnici, Dr. Strange je svjež, impresivan i ludo zabavan film koji otvara vrata neograničenom spektru mogućnosti.