Don’t Breathe (2016)

Kada je ovaj film redatelja Fedea Alvareza premijerno prikazan ranije ove godine na festivalu „South by Southwest“, on još uvijek nije imao službeni naziv – sve dok nekoliko dana kasnije nije objavljeno da će se zvati „Don’t Breathe“. Taj naziv možda će neke fanove podsjetiti na poznati triler iz 1967.g. „Wait Until Dark“, u kojem se naizgled bespomoćna Audrey Hepburn brani od pokušaja ubojstva. I uistinu, „Don’t Breathe“ je poput „Wait Until Dark“ na steroidima – odličan triler koji se oslanja na nevjerojatan preokret. No, nakon tog prvog dijela, ovi filmovi se potpuno razdvajaju – „Don’t Breathe“ u svojim kasnijim činovima donosi hrpetinu grafičkog nasilja koje neće biti svima lako gledati.

Veoma je lako simpatizirati sa čovjekom koji se odluči boriti protiv ovih mladih lopova koji ga pokušavaju opljačkati. No, zadovoljstvo koje dobivate u trenutku kada on okrene stvari protiv njih brzo će opet biti preokrenuto. Alvarez i njegov pomoćni scenarist Rodo Sayagues pružaju prvu od nekoliko narativni zamki – dovoljno je samo reći kako je ono što slijepac drži zaključano u svom sefu samo zagrijavanje za ono što je skriveno u njegovom podrumu. Otkrivenja koja ovaj film donosi su potpuno luda i ekstremna, no isto tako su i gotovo potrebna – to je brz, snalažljiv način da se održi borba do smrti i igra mačke i miša između plijena i lovca, te između filmske ekipe i publike.

A to je igra u kojoj je Urugvajac Alvarez, koji je režirao remake „Evil Deada“, pravi majstor, tokom čitavih 88 minuta trajanja ovog filma. On je odličan u izgradnji napetosti unutar malih prostora, te u smještanju svojih likova u kut u jednom trenutku, samo kako bi u drugom trenutku visili s prozora. Kroz cijeli film on orkestrira glatke pokrete kamerama koji ovu kuću dvokatnicu pretvaraju u labirint ludosti, a čak i najsitnije zvukovi – škripanje poda i šaptanje – pretvara u upozorenja o nadolazećoj katastrofi.

Ipak, ne bismo se usudili reći da je „Don’t Breathe“ zbog toga tihi film. Na svom kraju, on zvuči kao simfonija vriskova i razbijenog stakla, kojima se ubrzo pridružuju i zvukovi pucanja iz vatrenog oružja, lavež pasa i naposlijetku i izdasi olakšanja od strane publike. Uistinu, ovaj film je veoma napet, te vam niti u jednom trenutku ne dopušta da se imalo odmorite od konstantnog lova koji se odvija između glavnih likova, sve do posljednjeg trenutka. Njegova briljantna ideja i još briljantniji i šokantniji preokret uistinu su veoma osvježavajući u žanru koji je već postao prilično predvidljiv, stoga ako ste obožavatelj trilera, hororaca i ne smeta vam hrpetina krvi i mesa, nemate zašto čekati da pogledate ovaj film.