Every Day (2018)

Koliko god luda bila njegova nadnaravna premisa, priča ovog filma dopušta mu da se pozabavi uistinu zanimljivim temama – on se bez problema odlučio upustiti u pitanja vezana uz identitet i veze između ljudi, no njegov ton ipak više naginje k romantici nego što bi se to dalo prosuditi iz njegovih dubljih, čudnijih tema koje nalazimo u premisi.

U filmu, koji se temelji na uspješnom “young adult” romanu Davida Levithana, duša zvana “A” svakih 24 sata dobiva novo mlado tijelo. U ponoć, poput nekakve nadnaravne Pepeljuge, on ili ona ostavi postojeće tijelo i pronađe neko drugo (prigodno za priču filma, novo tijelo uvijek se nalazi unutar iste geografske regije i uvijek ima 16 godina). Kada upoznajemo “A”, on ili ona se budi u tijelu Justina (Justice Smith), koji se brzo zaljubi u djevojku koju Justin inače smatra zdravo za gotovo, Rhiannon (Angourie Rice).

Malo pomalo, A otkriva Rhiannon o čemu se zapravo radi, a ona se toliko navikne na njega da uspijeva prepoznati njegov intenzivan pogled, u bilo kojem tijelu da se nalazi – bilo da se radi o novoj curi u razredu, o klincu koji niti ne ide u školu, ili o gay liku kojeg je susrela na tulumu. Ipak, Rhiannon se zagrije tek kada se A odluči pojaviti u tijelu zgodnog straight frajera, što jasno daje do znanja da ovaj film i nije toliko spreman baviti se svojim dubokim temama koje je predložio.

U svakom slučaju, Rice i ostali glumci koji glume A-ja uistinu su dobri i autentični, te dovoljno inteligentni da podignu ovaj film iznad uobičajenih “young adult” standarda. Dodatni bodovi filmu dolaze zbog toga što je odlučio da mu glavna glazbena tema bude “This is the Day”. S druge strane, redatelj Michael Sucsy nije se dovoljno posvetio problemima u vezi između Rhiannon i A-ja – oni iste pokušavaju riješiti na prilično blesave načine, koji su očito kopirani direktno iz popularnog anime filma “Your Name”.

U konačnici, iako je važno da Rhiannon nauči kako se zauzeti za sebe, te da shvati kako ljubav može nadjačati rasu, spol ili status, ipak bismo više voljeli da se film usudio preuzeti više rizika – možda da se trudio manje biti kao film Nicolasa Sparksa, a više kao film Alexa Garlanda. No, i ovakav kakav je, isplati ga se pogledati, posebice ako ste njegova ciljana publika.