Fences (2016)

Ozbiljni ili ne, mnogi filmovi samo su obična zabava te brzo zaboravljivi, čak i ako su veoma uspješni. No, obizljan film poput “Fences” je prava privilegija za pogledati, ne samo kao dramatična zabava, već i zato što u vama odjekuje još dugo nakon što ju pogledate. Film je temeljen na predstavi pokojnog Augusta Wilsona iz 1980-ih, a koji je i prije svoje smrti uspio napisati većinu scenarija za filmsku adaptaciju. Ostatak je nadopunio i popravio Tony Kushner, iako nije dobio službene zasluge.

Film je smješten u 1950-ima te pokazuje borbu obitelji Maxson sa financijskim problemima, statusom, ponosom, žaljenjem, bračnom nevjerom i patrijarhalnim maltretiranjem. Glumac i redatelj Denzel Washington uistinu se dobro razumije u ovaj period povijesti, iako je tada on bio tek mala beba. On očigledno zna kulturnu povijest veoma intimno, a poznavao je i samu predstavu, pošto je bio glavna uloga u njoj dok se prikazivala na Broadwayu 2010. godine.

“Fences” označava treći put da je Washington preuzeo ulogu redatelja, nakon filmova “Antwone Fisher” i “The Great Debates”. No, uprvao je Wilson inzistirao na tome da ovaj film može režirati samo osoba afričko-američkog porijekla. Washington je posao odradio veoma impresivno. Iako je “Fences” očigledno flimska adaptacija kazališne predstave – jer u sebi sadržava strukturu predstave, kombiniranu sa Wilsonovim gusto napisanim i emotivno bogatim jezikom – to nije nikakav problem u ovom slučaju.

Gotovo svaka scena odvija se u ili oko kuće Maxsonovih, gdje smetlar Troy Maxson (kojeg fenomenalno glumi Washington) priča svoje nevjerojatne priče; gdje ugošćuje svog najboljeg prijatelja Jima Bonoa (Stephen Henderson) sa bocom džina; gdje izjavljuje vječnu ljubav svojoj ženi (Viola Davis); gdje pomaže svom bratu, vojnom invalidu Gabrielu (Mykelti Williamson) da prebrodi svoju ozljedu mozga; te gdje prema svojoj djeci (Russell Hornsby, Jovan Adepo i Saniyya Sidney) pokazuje malo previše grube ljubavi.

Washingtonov Troy (baš kao i James Earl Joneseov Troy u originalnoj predstavi) lik je kojeg je veoma teško prihvatiti, a kamoli zavoljeti. Nabrušen zato što nikada nije dobio svoju pravu priliku u profesionalnom bejzbolu, zbog rasizma, on svima oko sebe drži prodike koje izriče u obliku bejzbolskih metafora. No, njegove poruke veoma su jasne – život je težak, u njemu ćete donijeti mnogo dobrih i loših odluka, a posljedice mogu biti veoma ozbiljne. Čak i sam naziv ovog filma jedna je velika metafora, a film je usmjeren direktno prema vašem srcu – stoga ga nećete tako lako zaboraviti, a ne biste niti trebali.