Fifty Shades Darker (2017)

Unatoč svojem komercijalnom uspjehu, serijal romana “Pedest nijansi” E.L. Jamesa konstantno trpi snažne kritike sa više različitih strana: ovi romani optuženi su da glamoriziraju nasilne veze, da asociraju neobične seksualne ukuse sa psihološkim poremećajima, te da potiču regresivne fantazije o bogatstvu i moći. Sve ove gromoglasne kritike daju naslutiti kako bi se u ovim romanima možda i moglo pronaći nešto zanimljivo, kao i u filmovima koji su nastali po njima. A to napokon i dobivamo u ovom filmu, mnogo boljem od svog prethodnika, koji uistinu nudi nešto više od prvog dijela.

Talentirani redatelj Foley, koji se vratio na filmsko platno nakon više od desetljeća rada na TV serijama, za razliku od svog prethodnika, nikada ne čini pogrešku u tome da s visoka gleda na izvorni materijal. A ujedno, on nije niti krivac za jedinu slabu točku ovog filma – loše podijeljenu glavnu ulogu Christiana Greya koja je dana Jamieju Dornanu. On se doima kao mlađi Colin Firth, no nije dovoljno uvjerljiv kao izmučeni bogataš, niti posjeduje dovoljnu količinu alfa muškosti – on jednostavno ne uživa u svojoj vlastitoj moći – što je karakteristika koja je izuzetno ključna za ovog lika. Prava zvijezda filma jest Dakota Johnson u ulozi Anastasie Steele, asistentice u izdavačkoj tvrtki koja otkriva svoju divlju stranu.

Veoma mudro s obzirom na okolnosti, Foley režira scene seksa fokusirajući se na Anastasijino uživanje i uzbuđenje. Njena submisivnost odvija se ekskluzivno po njenim vlastitim pravilima, kao da joj je Christian samo osobni trener koji ju vodi kroz neki novi zahtijevni seksualni režim. Foley također uspješno i održava uglađeni izgled prvog filma – glatke, sjenaste kompozicije definirane su snažnim verikalama, kao što možemo vidjeti u spektakularnom pogledu na Seattle kroz prozor penthousea Christiana Greya. No, on također ubacuje i određenu dozu napetosti, što ne čudi s obzirom da je Foley pravi majstor trilera.

Kao srednji dio trilogije, “Fifty Shades of Darker” završava sa mnogo nedorečenosti, no to mu ujedno može i poslužiti kao adut, jer dopušta Foleyju i scenaristu Niallu Leonardu da istraže dvosmislenosti koje su prisutne u priči bez toga da publici daju lake odgovore na sva njihova pitanja. U konačnici, ovaj film uistinu je veliki napredak u odnosu na svog prethodnika. On postavlja neka veoma zanimljiva pitanja – Koja je razlika između sadizma i dominacije? Može li se romantična veza svesti na čista i jednostavna pravila? Je li moguće da je netko submisivan u spavaćoj sobi, no autonoman izvan nje? S obzirom da se na ovaj film gleda s visoka, on se usudio postaviti neka prilično duboka pitanja.