Florence Foster Jenkins (2016)

Florence Foster Jekins u stvarnom životu bila je newyorška obožavateljica umjetnosti koja je živjela ’40-ih godina prošlog stoljeća, a njena velika želja da postane velikom pjevačicom nije bila baš u potpunosti u skladu sa njenim talentom i mogućnostima. S druge strane, ovaj film veoma je kompetentna, vesela oda vrijednostima lojalnosti i odlučnosti, koja se nada da ćete zažmiriti na jedno oko kako ne biste previše zadirali u njegovu filozofiju „važno je sudjelovati“.

Redatelj filma je Stephen Frears, stari majstor melankoličnih priča koje se temelje na stvarnim osobama, a njegovi najveći uspjesi su filmovi „The Queen“ i „Philomena“. Ovoga puta on na raspolaganju ima veliku glumicu Meryl Streep u glavnoj ulozi, a radnja je smještena u 1944.g. Gospođa Florence i njen platonski muž/menadžer, St. Clair Bayfield (Hugh Grant), redovni su sponzori umjetničkih programa koji se održavaju za kremu New Yorka. Kao i mnogi drugi poput njih, i oni sebe smatraju amaterskim umjetnicima (St. Clair je nekoć bio glumac) te žele biti više uključeni u samu umjetnost. Florence, konkretno, želi pjevati.

A naravno, dobra strana činjenice da imaš hrpetniu novca i da si okružen sposobnim ljudima jest ta da ne moraš nužno biti talentiran kako bi uspio. Ipak, što dublje upoznajemo Florence i njenu tužnu povijest, to više vidimo koliko se istine zapravo krije od nje same. Ona zna da St. Clair ima svoj vlastiti stan, no niti ne sluti da je on u vezi sa drugom ženom, Katheleen (Rebecca Ferguson). Njen muž uistinu je posvetio cijeli svoj život tome da zaštiti Florence od nesretne stvarnosti. On se brine za to da njeno pjevanje čuju samo „pravi ljubitelji glazbe“, te podmićuje kritičare i zabranjuje ulaz onima koji odbijaju suradnju. Redatelj Frears, radeći po scenariju Nicholasa Martina, uistinu se dobro snalazi sa ovakvom pričom.

U kasnijoj fazi filma, oni koji nemaju previše tolerancije za lošu umjetnost mogli bi se naći u veoma neugodnim situacijama. Florence nije sposobna, a ipak ljudi joj plješću. Ohrabrivanje nekoga tko je uistinu loš, samo da mu se udovolji, uistinu je krivo, stoga je veoma neugodno gledati konačne scene ovog filma u kojima ljudi čine upravo to. Ipak, ima nešto u tome da čovjek nadjača svoje strahove i da sve od sebe, makar znao da u tome nije nužno dobar. Stoga 110 minuta ovog filma uistinu ima i neku vrijednu pouku, a osim toga sigurno smo da ćete se dobro zabaviti gledajući ga.