The Legend of Tarzan (2016)

U početku filma “The Legend of Tarzan”, naš glavni junak (kojeg glumi Alexander Skargard) već se nalazi u Londonu, nakon što je svoje početne godine proveo u afričkoj džungli. On i Jane (Margot Robbie) vjenčani su – on je svjetski poznata ličnost, te se i dalje privikava na neke “kulturne” stvari, poput pravilnog načina ispijanja čaja, a sada se više i ne zove Tarzan, već John Clayton.

Kao što vidite, ekipa iza ovog filma odlučila je preskočiti već više puta viđenu uvodnu priču, što je svakako za pohvalu u današnjem dobu reboota poznatih filmova, iako ipak imamo jednu flashback scenu posvećenu Tarzanovom odgoju u džungli. No, priča koju umjesto nje pričaju nažalost je prilično dosadna afera, koja pretpostavlja da ste upoznati, a i da već volite, svijet Tarzana, te niti u jednom trenutku ne pokušava zaraditi tu ljubav. Napisan od strane Adama Cozada (“Jack Ryan: Shadow Recruit”) i Craiga Brewera (“Black Snake Moan”), režiran od strane Davida Yatesa (koji je napravio zadnja četiri Harry Potter filma), ovaj film nažalost nije dobro iskoristio svoje odlične glumce, a uspjelo mu je čak i Alexandera Skarsgarda bez majice učiniti dosadnim.

Tarzan se vraća u džunglu na zahtijev američkog diplomata Georga Washingtona Williamsa (Samuel L. Jackson), kojeg brine moguće ropstvo u Belgijskom Kongu. Osim toga, i zli belgijski zlikavac zvan Leon Rom (Christoph Waltz), koji sa sobom nosi veoma čudan arsenal oružja, također je dobio zadatak da namami Tarzana natrag u džunglu, od strane ljutitog poglavice iz Konga. To je učinio na način da je oteo Jane, koja je tipična dama u nevolji, iako definitivno ima mnogo veću osobnost od samog Tarzana. Posao Samuela L. Jacksona, koji služi i kao humoristični lik, jest biti Tarzanova pratnja u džungli i govorit stvari poput “Nema šanse da ću jesti proklete mrave!”. Jackson ovakve linije naravno izgovara sa svojom poznatom žestinom, iako ovoga puta ne koristi toliki arsenal psovki kao u nekim drugim filmovima.

Kada Tarzan radi one stvari koje ga čine Tarzanom – vijanje po lijanama, tučnjava sa gorilama, komuniciranje sa životinjiama – film naprosto funkcionira odlično. Problem je u tome što su takvi trenuci u ovom filmu veoma rijetki, gotovo nepostojeći, a umjesto njih dobivamo scene dosadnog putovanja po džungli i Christopha Waltza koji gladi svoje brkove dok pokušava oko sebe okupiti vojsku plaćenika. Gledatelju koji prethodno nije upoznat sa Tarzanom, nakon gledanja ovog filma, bilo bi prilično teško objasniti što ovog lika čini popularnim i zanimljivim.

Warner Bros kuća pokušavala je napraviti novi film o Tarzanu još od 2003.g, no činjenica da nitko nije smislio dobru ideju za priču toliko dugo vremena izgleda upućuje na to da dobra priča niti nije bila njihov primarni motiv, već očito samo novac. Ovakav kakav je, film je solidan, iako smo od njega očekivali mnogo više. Barem se možemo nadati da će neki budući remake ili reboot uspjeti ispraviti sve njegove pogreške i donijeti nam Tarzana kakvog moderno doba i zaslužuje.