The Man Who Knew Infinity (2015)

Biografski filmovi generalno se zapletu u suhoparno pričanje priče i školske recitacije činjenica, no možda najopasnija tematika biografskih filmova upravo su znanstvenici i matematičari. Filmovi o sportašima, glumcima, glazbenicima i državnicima barem sadrže njihove javne nastupe, političke pobjede ili osobne svađe kojima nas mogu zabaviti. No, znanstvenici, osim ako nisu bili totalni luđaci ili fascinantni na neki drugi način („A Beautiful Mind“), nemaju gotovo ništa materijala s kojim bi se gledateljstvo moglo zabaviti, osim izazivanja čistog poštovanja prema njihovom liku i djelu.

Savršeni primjer gore navedenog upravo je ovaj film, fino odrađena no potpuno neimpresivna priča o matematičaru koji bez sumnje zaslužuje da ga se poštuje – osobito zbog činjenice što su ga rasziam i kolonijalizam sprečavali da bude u potpunosti priznat tokom svog životnog vijeka. No, njegova karijera jednostavno ne čini dovoljno interesantan film, barem ne u ovoj adaptaciji koju je proveo redatelj i scenarist Matthew Brown, koji je adaptirao knjigu Roberta Kanigela iz 1991.g. Priča jednostavno odiše stilom koji podsjeća na diplomski rad kojeg je napravio pametan student, samo zato što mu je to bio zadatak.

Smješten tokom 1910-ih, film prati Srinivasu Ramanujana, indijskog matematičkog genijalca kojeg na Cambridge pozove profesor G.H. Hardy. Tamo uspijeva zadiviti sve, no na put mu staje njegova etnička i socijalna pripadnost, te manjak službene edukacije. Osim toga, njemu također nedostaje i njegov dom – Indija – u kojoj ga čeka žena puna ljubavi, Janaki, te ljubomorna majka, koja krije njihova međusobna pisma iz neobjašnjivog inata. Ramanujan je tokom većine svog kratkog života bio odvojen od svoje žene, no ta tragična činjenica uključena je u ovaj film samo zbog službenosti. Brown nikada ne uspijeva pronaći način da uistinu emocionalno dočara ovakvu tragediju, ili da ju tematski poveže sa ostatkom priče.

U svakom slučaju, Brownova dramatizacija Ramanujanove karijere i personalnih borbi suviše je obična – to je jednostavno sterilni pogled bez imalo emocija. I sve to unatoč odličnoj glumi od strane glavnog glumca Patela i sporednih glumaca Jeremyja Ironsa, Tobyja Jonesa, Stephena Fryja i Jeremyja Northama, te odličnih scenografskih detalja koje je Brownova ekipa zdušno odabrala. Ipak, ako imate želju pogledati veoma informativan biografski film, sa solidnom glumačkom ekipom, nema razloga da izbjegnete ovaj.