Graduation (2016)

Najnoviji izlet Cristiana Mungiua u svijet maglovite savjesti i osobne odgovornosti film je koji govori o ocu i njegovoj kćeri, Romeu i Elizi. Romeo je uspješan doktor koji obavlja svoj posao u malenom planinskom gradiću u Rumunjskoj. Njegova kćer Eliza odlična je učenica koja se sprema poći studirati u inozemstvo, točnije u Cambridge. Romeo se drži svojih strogih moralnih standarda, prema kojima odgaja i svoju kćer, pokušavajući izaći na kraj sa svakodnevnom korupcijom koja se dešava oko njega. Unatoč tome, on ima aferu sa mladom ljepoticom Sandrom.

Scenarij ovog filma na neki način je nastavak prošlog redateljevog uratka “4 Months, 3 Weeks and 2 Days”, smještenom u doba vladavine Ceausescua, u kojem dvije žene pokušavaju ostvariti ilegalan abortus, koji je kažnjiv smrtnom kaznom. U ovom filmu ne radi se toliko o fizičkoj smrti, nego više moralnoj – ona je glavna opasnost. Zemlja je postala demokracija, no korupcija je i dalje sveprisutna. Sve što stoji između siromaštva i očaja je način na koji se osoba ponaša.

Munigu razvija priču polako i graciozno, obogaćujući svaku scenu sa predivnom dubinom i linijama dijaloga. Film nema gotovo nikakvu pozadinsku glazbu koja bi nas ometala u doživljaju riječi i akcija glavnih likova. Cijela atmosfera je hladna i pustošna, psi lutalice hodaju ulicama, podsjećajući nas da su divlji instinkti stalno negdje prisutni, jedva jedvice pripitomljeni. U prvom dijelu filma, Eliza biva napadnuta, a trauma i fizičke ozljede otežavaju joj završni ispit u srednjoj školi. No, ona sada to mora obaviti, kako god zna i umije – situacija je biti ili ne biti.

Kinematografija filma veoma je efektivna i često zasjenjuje scenarij. Priča traje preko dva sata, što će velikom dijelu gledatelja biti ipak malo previše. No, unatoč tome, igra slikama koju ćete imati priliku vidjeti na ekranu uistinu je zapanjujuća. Nastupi glumaca su fenomenalni, a možda čak i malo previše duboki – nema mnogo scena improvizacije, film je više kao partija šaha nego tenisa. Mungiu se jako mnogo fokusira na Romeov rastuć osjećaj krivnje, no polako, s vremenom, veo korupcije ga sve više i više obuhvaća. Moćni nastupi Adriana Titienija i Marie Dragus zasigurno su pomogle Mungiu da dobije nagradu Cannesa za najboljeg redatelja, dok je rad kamerom Tudora Vladimira Pandurua zaslužan za to da će se gledatelji uistinu osjećati kao da se nalaze u Rumunjskoj, te kao da gledaju u dušu glavnih likova.