Guardians of the Galaxy Vol. 2 (2017)

Za one redatelje koji su pozvani da budu dio Marvelovog džinovskog sustava, najbolja ideja uvijek je bila popeglati neke poznate ideje iz prošlosti, te ih prezentirati kao nešto sasvim novo. Ili kako je to Lucas obožavao govoriti “Pogledajte ih ponovno po prvi put.” James Gunnova najnovija kontribucija ovoj meti jest “Guardians of the Galaxy vol. 2”, koji bez imalo srama nosi svoje reference na sebi. No, iako će veoma rado pokazati da je nastao pod utjecajem “Knightridera”, “Cheersa” i “Mary Poppins”, začudo je prilično sramežljiv kada je riječ o njegovom pravom uzoru, “The Empire Strikes Back”.

Gunnova priča toliko je očito pokupljena iz drugog nastavka “Ratova zvijezda”, da ćete svi moći vidjeti kako su se njegovi kotačići okretali prilikom pisanja scenarija. Usredotočen na odnos između Petera Quilla i njegovog odstranjenog oca, koji je pukim slučajem i glavni negativac koji posjeduje nevjerojatnu mističnu energiju, te želi osvojiti galaksiju, ovaj film potpuno očito kopira svaku scenu Kershnerovog filma sa hladnom efikasnošću pravog plagijatora. Da na zimu ne dolazi pravi remake “Imperija”, ovaj film definitivno bi bio naša topla preporuka, ukoliko želite pogledati tako nešto.

No, “Imperij” je ipak bio veoma kvalitetno strukturiran film koji je uvijek svojim glavnim likovima pružio mnogo toga što bi mogli raditi. Za razliku od njega, “Guardians 2” je prenatrpan i prenefokusiran, a Gunn se cijelo vrijeme muči da ispriča svoju priču, dok istovremeno pokušava prezentirati sve najnovije i najmodernije tehnologije u kompjuterskoj animaciji i pružiti gledateljima spektakl kojeg će pamtiti još dugo vremena. To je velika šteta, pošto se ispod svega toga smeća daje naslutiti nešto veoma kvalitetno i dobro promišljeno, a imamo i nekoliko scena čiste ironije – točnije Kurt Russellovo potpuno nepotrebno smještanje bombe u mozak Quillove majke.

U konačnici, “Guardians 2” propustio je priliku svojim likovima dodati bitnu dubinu i karakterizaciju, a umjesto toga pokušao ih je povezati sa potpuno nebitnim podpričama (Chris Pratt nema gotovo ništa drugo za raditi tokom više od polovine filma, a on je glavni glumac), te mu nedostaje hrabrosti da svoje uvrnute ideje gurne u svjetlo pozornice i od njih napravi nešto kvatitetno. Kurt Rusell u ulozi Egoa uspio je vlastoručno spasiti film, jer se uistinu jako dobro snašao u toj ulozi. No čak i njegov lik na kraju ispada jednodimenzionalan zlikavac kojeg jednostavno trebamo uništiti. Postavlja se pitanje hoće li Marvel ikada dozvoliti umjetnicima da naprave nešto što uistinu žele, ili će se konstantno pridržavati svoje formule, koja će prije ili poslije biti odbačena od strane publike.

Uskoro…