Ime: Dobrica, Prezime: Nepoznato (2016)

Iako bi se ovaj novi film redatelja i scenarista Srđe Penezića svakako mogao povezati sa nekoliko aktualnih trendova u sprskoj kinematografiji – od bajki za odrasle i o odraslima (“Smrdljiva bajka”), do djela sa glavnim likovima koji nemaju nikakvog porijekla i biografija (“Ničije dijete” i “Dnevnik Mašinovođe”), dojam koji ostavlja ovaj film o jednom nemoguće dobrom čovjeku koji unatoč svemu uspijeva nadjačati i izmjeniti tmurnu svakodnevicu ipak je taj da se ovdje radi o filmu koji je svoje uzore pokupio iz mnogo različitih svjetskih uradaka.

Zapakiran u formu koja mnogim svojim vanjskim elementima poput nostalgično starinskog dizajna scene i kostima, blage glume cjelokupnog glumačkog ansambla, romantično mekane fotografije ili glazbe koja crpi svoju neodoljivost iz predratnih šlagera, ovaj film od samog se svog početka veoma jako trudi opravdati vlastiti moto – “Pogledajte što bi bilo kada bi svijet bio pravedan, a život lijep!”

Ispričan kao biografija naslovnog junaka, od kolijevke do sirotišta, suda i zatvora, Penezićev rad je i neka vrsta šetnje kroz cjelokupan umjetnički opus Slavka Štimca i onaj dio filmskog bogatstva nekadašnje države koji mu bez pogovora pripada. Umjesto da je pokušao nabaviti više različitih glumaca koji će glumiti Dobricu u različitim fazama njegovog života, Penezić se odlučio za mnogo drugačije riješenje i u te scene filma ubacio stare snimke iz prijašnjih Štimčevih filmova (“Vuk samotnjak”, “Vlak bez voznog reda” itd.) Time je ovaj film dobio jednu sasvim novu dimenziju autentičnosti, a Štimac je ujedno zasluženo dobio neku vrstu filmskog spomenika za sva svoja prijašnja djela.

Štimac srećom nije svoj angažman u ovom filmu shvatio kao neki trivijalni zadatak, već se poput prave, zrele glumačke zvijezde u potpunosti uživio u svoj lik, dajući sve od sebe – tokom trajanja filma, njegov život i život njegovog lika polako se sve više i više spajaju u jednu cjelinu, te međusobno dijele davno izugbljenu bajkovitost i čaroliju. Gledajući cjelokupnu povijest srpskog filma, teško je pronaći ijedan koji je imao ljude toliko predane kao što su to u ovom slučaju bili Penezić i Štimac. Iako možda svi gledatelji neće moći cijeniti njegovu umjetničku vrijednost, sigurni smo da će u protoku vremena on imati svoje mjesto kao jedan od najreferentijih i najbezvremenskijih filmova srpske kinematografije.