Interstellar (2014)

Kao i većina njegovih ostalih filmova, i ovaj film redatelja Christophera Nolana priča priču o konfliktu između ljudskih slabosti i ljudskih ambicija. Bilo da se radi o osobi koja ima amneziju i pokušava uloviti ubojicu, ili o izmučenom milijarderu koji se oblači u šišmiša kako bi dijelio pravdu, ili pak o posljednjim ostacima čovječanstva koji traže novu Zemlju, ono što ljudi žele uvijek je mnogo više od onoga što smo sposobni napraviti.

„Interstellar“ je izuzetno ambiciozna sci-fi avantura u trajanju od 169 minuta, koja preuzima dobro poznate sci-fi elemente (putovanje u svemir, strane planete) te na njih primjenjuje svježe tiskani novac velikog filmskog studija. Vizualno, film je potpuni trijumf. Nolan i njegova ekipa (koja uključuje i snimatelja Hoytea Van hoytema) uspjeli su u film neprimjetno uklopiti predivne specijalne efekte i modele kako bi nam dočarali fenomenalan pogled sunčevog sustava i onoga što se krije iza njega. Čak im je uspjelo i prenijeti četverodimenzionalni koncept u tri dimenzije, što je podhvat kojeg možete očekivati samo od nekoga tko je napravio „Inception“.

No, jednako kao i Nolanovi likovi, i ovaj film je pokušao napraviti nešto što nije mogao. Gledatelji bi trebali osjetiti snažnu emocionalnu povezanost sa pričom, a tu su i svi elementi kako bi se to uistinu i ostvarilo… no naposlijetku se ipak nikada ne ostvari. Umjesto toga, imamo film koji je često fascinantan, ponekad uzbudljiv, tu i tamo dosadan, no cijelo vrijeme veoma nedorečen, unatoč tome što je dao sve od sebe. Ovo je jedan od onih filmova kojima se lako diviti, ali teško ih je voljeti.

Cooper i njegova djeca – mali znanstvenik Murph (Mackenzie Foy) i nedefinirani Tom (Timothee Chalamet), žive sa svojim djedom (John Lithgow) na prašnjavoj farmi u bliskoj budućnosti. Nakon dugotrajne gladi i suše, ostatak populacije polako diže civilizaciju iz pepela, nadajući se da još uvijek nije kasno od Zemlje učiniti planetu na kojoj se može živjeti. U međuvremenu, NASA tipkovi smišljaju tajni plan kako bi pronašli zamjenski planet, uz pomoć crvotočine u blizini Saturna koja omogućava brzu transportaciju do obljižnje galaksije. Cooper, nekoć najbolji vojni pilot, dobiva zadatak predvoditi ekspediciju koja će ustvrditi je li ijedan od novonađenih planeta pogodan za ljudski život. No, to znači da će svi njegovi dragi na Zemlji ostariti, pošto će zbog crvotočine za njih vrijeme i dalje prolaziti normalno, dok će Cooper i njegovi kolege biti gotovo zamrznuti u vremenu.

Nolan nas tu i tamo prebacuje iz svijeta astronauta – Coopera i njegovih kolega – u svijet ljudi na Zemlji, gdje Cooperova djeca odrastaju. Paralelne priče i teme dodaju na dubini filma, no zbog toga lik Toma ne dobiva dovoljno pažnje, što ga čini nebitnim. Zašto Cooperu dati dvoje djece, kada imamo vremena samo za jedno? Ovakvi i drugi pogrešni koraci veoma su razočaravajući upravo zato što, kada je dobar, ovaj film je veličanstven. Akcijske scene su fenomenalne, svemir nevjerojatno lijepo prikazan, a ideje veoma zanimljive. Ovo je zasigurno najhumanističniji Nolanov film, u kojem se uspio približiti emocijama stvarnih ljudi, no ipak nije u toliko srčan koliko to želi biti. Bez obzira na to, ljubitelji Nolana i ovoga puta imat će u čemu uživati, a i ostali fanovi ovog žanra neće moći naći mnogo nedostataka.