Ithaca (2015)

Ovaj film, redateljski debi glumice Meg Ryan, veoma je tiha, gorko-slatka adaptacija romana „The Human Comedy“ autora Williama Saroyana. On je priča o 14-godišnjaku Homeru koji dostavlja telegrame u malenom gradiću iz naslova filma. Godina je 1942, stoga mnogi od njegovih telegrama sadrže najgore moguće vijesti za obitelji vojnika koji se bore u Drugom svjetskom ratu.

Film se odvija veoma odmjerenim tempom, koji je, istini na volju, učinio da se film doima nešto dužim nego što zapravo jest. Nažalost, vrijeme na ekranu nije baš najbolje raspoređeno – neki interesantni likovi nisu niti blizu dovoljno na ekranu, dok su drugi pak dobili previše vremena, ili ih uopće nismo niti trebali vidjeti. Najbolji primjer toga jest Homerov pokojni otac, koji se tu i tamo pojavljuje u scenama sjećanja, ili možda pak kao duh, Homerovoj majci. Osim toga, situaciji nimalo ne pomaže činjenica da ovu prikazu, gotovo bez imalo dijaloga, glumi Tom Hanks, koji je ovdje uistinu preslabo iskorišten, pogotovo kada znamo da je sa Ryan već bio odličan u filmovima poput „You’ve Got Mail“ ili „Sleepless in Seattle“.

S druge strane, Sam Shepard je uistinu zabavan u ulozi Willieja Grogana, alkoholičara koji baca mudrosti noseći pepeljarke na licu. Njegov nastup uistinu je fenomenalan, te da se radilo o nekom boljem filmu, zasigurno bi bio nominiran za Oscara. Ryan samoj sebi u ulozi Homerove majke i nije baš dala mnogo toga za raditi, no svejedno potiče veoma dobar nastup od strane Naustaedtera, koji donosi veoma duboke osjećaje i trunku humora u svojeg lika, koji je inače mogao ispasti prilično standardan. Glazbena podloga, skladana od strane Johna Mellencampa, veoma je prikladna za ono doba i uključuje mnogo folk glazbe, no posebno valja istaknuti posljednju scenu koja je uistinu majstorski izvedena.

Sniman većinom u Richmondu, Virginiji, te sa veoma malim budžetom, ovaj film svejedno izgleda odlično, a nedostatak budžeta vidi se tek u scenama koje prikazuju rat, dok ostatak filma posjeduje osjećaj nečeg domaćeg i ugodnog. Sivi pristup kojeg je Meg Ryan odabrala za ovaj film već smo počeli i očekivati od filmova koji prikazuju ovaj vremenski period – nostalgija uvijek dolazi sa mnoštvom smeđih i sivih boja, te sa mnogo pripovijedanja. Nasreću, ovoga puta Ryan je nekako uspjela ovu formulu pretočiti u prilično dobar film, te iako posjeduje dosta nedostataka, slobodno ga možemo preporučiti svima koji vole ovakvu vrstu nostalgično-melankoličnih filmova o nekom prošlom vremenu.