It’s Only the End of the World (2016)

Sa samo 27 godina starosti, kanadski redatelj Xavier Dolan ima prilično zavidnu skupinu nagrada pod svojim okriljem. Svih njegovih šest filmova osvojili su velike nagrade, uključujući i ovaj, koji, kao i većina ostalih, govori o disfunkcionalnoj obitelji sa stilom, humorom i svom pripadajućom gadošću. Ovaj film također ima odličnu glumačku postavu koja je na samom vrhu forme, te situaciju sa kojom se bilo tko bolno lako može poistovjetiti.

Film počinje sa Louisom (Gaspard Ulliel) koji dolazi svojoj kući u ruralnom mjestu po prvi puta nakon 12 godinu, kako bi obznanio svojoj obitelji da će ubrzo umrijeti. No, to objaviti neće biti lako. Njegova majka MArtine (Nathalie Baye) uzbuđena je i lepršava, njegov stariji brat Antoine (Vincent Cassel) sa svakim se mora posvađati, a njegova mlađa sestra Suzanne (Lea Seydoux) znatiželjna je da sazna sve o svom starijem bratu kojeg nikada nije upoznala kako treba. A tu je i Antoineova neobično strpljiva žena Catherine (Marion Cotillard), koja tiho posmatra sve što se dešava, dok napokon ne shvati što to Louis zapravo pokušava reći obitelji, mnogo prije nego što on to zaista i učini.

Ovaj film zapravo je prikaz toga koliko je teško vratiti se kući, gdje odmah padneš u svoje stare navike ponašanja koje otežavaju da budeš ono što jesi i kažeš ono što se treba reći. Također vidimo i koliko je teško razumjeti iskustva i životni stil ljudi s kojima smo nekoć bili jako bliski, a koji su sada potpuno drugačiji. Film je temeljen na predstavi Jeana-Luca Lagarcea, što je očito na temelju zatvorenog mjesta radnje i dugačkih razgovora. A Dolan film započinje veoma mudro, koristeći vizualno izvrsni rad kamere koji cijelo vrijeme izolira pojedinačne misli likova i osjećaje koji kontriraju njihovim vanjskim akcijama. Drugim riječima, svima je odmah jasno zašto je Louis ostavio ove ljude i otišao od njih.

Glumačka postava je izvrsna, te dodaju određenu dubinu priči koju će publika sigurno znati cijeniti. Ulliel je odličan u ulozi autsajdera (koji nekoć to nije bio), boreći se sa time da nekako pokuša ponovno ostvariti vezu sa svojom obitelji. Stoga nije nimalo čudno da se zapravo najbolje slaže sa svojom šurjakinjom, koju besprijekorno glumi Cotillard. A Cassel mudro otkriva kako je Antoineova agresivnost zapravo samo maska. Da, većina ovog filma prilično je puna razgovorima i karakterima, no sve je toliko dobro složeno da jednostavno nećete moći skrenuti pogled s ekrana. A svaka scena obogaćena je iskrenom, dirljivom rezonancom koja će vam u konačnici oduzeti dah. Ovo je onaj tip filma kojeg ćete veoma teško zaboraviti, pogotovo ako ste se i sami nekada morali udaljiti od voljenih osoba u svom životu.