Just to be Sure (2017)

Kaže se kako roditelje ne možete birati… ili možda ipak možete? To je pitanje koje je glavni pogon priče u ovoj novoj urnebesnoj francuskoj komediji redateljice Carine Tardieu, koja govori o veoma neobičnim obiteljskim odnosima nakon što otac udovac sazna kako njegov otac zapravo nije njegov biološki otac, te počinje shvaćati kako je žena u koju se zaljubio možda zapravo njegova sestra. Sve ovo zvuči kao recept za lošu sapunicu, no u svom trećem dugometražnom filmu redateljica Tardieu uspjela je izvesti veoma simpatičnu priču na usitinu originalan način, sa pregrštom smijeha i dirljivih trenutaka.

Priča filma sadrži toliko slučajnosti da bi ih se posramio čak i Charles Dickens, no Tardieu ih uspjeva iskoristiti u svoju korist, oblikujući pametnu i značajnu priču o likovima koji su prisiljeni zaptitati se veoma važna pitanja: Tko su zapravo naši pravi roditelji? Oni koji su nas napravili, ili oni koji su nas odgojili? I naposlijetku, imamo li mi pravo odabrati između to dvoje? U jednom trenutku film kaže kako “svatko ima oca”, no pitanje je prihvaćamo li ih mi kao to – trebamo li ih, ili ne.

Još jedna pametna ideja bila je davanje glavne uloge Damiensu, jer je ovaj belgijski komičar toliko genijalan da ćete naprosto povjerovati u svaku nelogičnu situaciju koja se nađe u priči. Odnos između Erwana, koji traži svog pravog oca, te Juliette, koja želi odgojiti dijete bez oca, posebno je dobro napravljen, te priprema okršaj između ovo dvoje likova koji će naposlijetku imati posljedice od kojih će im se životi zauvijek promijeniti. De France je također veoma učinkovita kao žena posvećena svom ocu, a valja istaknuti i Estebana, koji glumi Juliettinog prijatelja te izgleda kao da je konstantno napušen.

Film je predivno snimljen od strane Pierrea Cottereaua, a živopisna glazbena podloga Erica Slabiaka također je savršena za ovaj film. U konačnici, ovaj film je jedan od onih inteligentnih i umjetničkih komedija kakve danas možemo vidjeti gotovo samo u Francuskoj, a kakvih nažalost imamo sve manje i manje. Tardieu je mnogo veoma teških tema uspjela savladati sa nevjerojatno odmjerenim dodirom, nasmijavajući gledatelje u trenucima koji bi inače bili vrijedni plakanja te jasno naglašava kako nas naši roditelji – bilo biološki ili posvojeni – mogu uzdignuti ili srušiti.