Ko to tamo peva (1980)

1980. g. Akademija je odlučila Oskara za najbolji strani film dati filmu „Moscow Does not Believe in Tears“, no bilo bi mnogo pravednije da glasači nisu u potpunosti izignorirali ovu odličnu komediju iz Jugoslavije, jedini uistinu odličan film redatelja Slobodana Šijana. Tko bi rekao da se radnja jednog od najboljih filmova Balkana odvija u busu? No, to je upravo tako.

Ovo zabavno, satirično putovanje o avanturama putnika koji putuju busom osvaja gledatelje svojim jednostavnim, potpuno autentičnim, te spontanim i svježim, ponekad sirovim šarmom sa regresijom na dva dječaka cigana koji s vremena na vreijeme otpjevaju svoju pjesmu, gledajući direktno u kameru. Film je potpuno jednostavan, bez kompliciranih vizualnih stilova, norma ili trikova, te iako se naizgled doima kao normalna komedija, ipak pokazuje kako je pun pametnih obzervacija, socijalnih komentara o ljudskog mentalitetu, te tragičnim krajem i humanim dodirom, prikladnom za sve uzaste.

Bus predstavlja samu Jugoslaviju u malom – to je svijet samo za sebe, te prikazuje kako se ljudi iz različitih područja ponašaju međusobno, a ironično nitko od njih nije zaposlen, što je definitivno socijalna kritika. Priča od strane Dušana Kovačevića puna je odličnih šala: bus mora stati kako bi u ptrljažnik ukrcao dvije svinje za konduktera, pojavljuje se čovjek koji sjedi na samom kraju magarca, te je u jednoj sceni bus prisiljen voziti kroz farmersko polje.

No najbolji posao je odrađen od strane briljantnog, podcijenjenog komičara Danila Stojkovića, koji u ovom filmu igra ulogu zgodnog džentlmena sa brkovima, Brku. Iako nije bio namijenjen da bude ovakvo veselo-blesavo remek-djelo, ovaj film ipak je stjecajem okolnosti takvim postao. Tko god ga ne pogleda, bit će mu žao, jer ovo je zasigurno jedan od najboljih filmova za koje nitko nije čuo.