La La Land (2016)

Dobar kao najbolja boca šampanjca, ovaj film je zarazna priča koja će posebice zadovoljiti sve one čije srce preskoči kada god Fred zapleše na talk showu ili Judy zapjeva na TCM-u. Obožavateljima starih, klasičnih filmova, “La La Land” će doći kao naručen, iako film ima i potencijala osvojiti srca svih onih gledatelja koje nije baš mnogo briga za mjuzkle. Veliki razlog privlačnosti ovog filma su njegovi odlični glumci, pošto je redatelj Damien Chazelle odabrao dvoje zvijezde koje imaju sposobnost zarobiti srca gledatelja bilo koje dobi i spola.

Chazellovi prošli filmovi u kojima je također imao ulogu redatelja i scenarista bili su “Guy i Madeline on a Park Bench” iz 2009.g, te “Whiplash” iz 2014.g, koji je čak dobio i Oscare za montažu, miksanje zvuka te za najboljeg sporednog gluma koji je pripao J.K. Simmonsu. Iz ovoga je prilično jasno da Chazell ima poseban afinitet prema glazbenim filmovima, a ta činjenica nigdje nije toliko očita kao u ovom filmu, koji je tipična klasična zabava u kojoj obični likovi odjednom počnu plesati i pjevati iz sveg glasa.

U početku se doima kao da niti jedan od naših protagonista nema baš razloga za veselje. Mia (Emma Stone) je glumica u usponu čije audicije uvijek završe sa odbijanjem, dok je Sebastian (Ryan Gossling) talentirani klavijaturist, no njegovo inzistiranje na jazz glazbi često mu ne dozvoljava da se probije u glazbenom svijetu. Mia i Sebastian prvi puta se upoznaju u velikoj gužvi, te se posvađaju na prvi pogled. No, njihovi daljnji susreti polako ih sve više zbliže, te se među njima naposlijetku razvije i romansa.

Ako postoji jedno pordučje u kojem “La La Land” nije u skladu sa starim Hollywoodom, to je žestina karakternih sukoba. Kada se, na primjer, Mia i Sebastian posvađaju, to se doima uistinu istinskim i sirovim, kao da se nikako ne uklapa u ostatak kičastog filma. A ipak, ovakav pristup pokazao se kao pravi odabir od strane redatelja, jer dozvoljava svakoj pobjedi da bude još slađa, svakom porazu da bude mnogo bolniji, a svaskom kompromisu da bude gorko-sladak.

Pjesme u filmu izuzetno su snažne – glazbu je skladao Justin Hurwitz, dok su stihove napisali Benj Pasek i Justin Paul (John Legend, koji se nakratko pojavljuje u filmu, također je za ovaj film napisao jednu pjesmu). Zapravo, tehnički aspekti ovog filma u potpunosti su materijal za dodjelu raznoraznih nagrada, sve od kinematografije Linusa Sandgrena do produckijskog dizajna Davida Wascoa. No, ono što u konačnici najviše pomaže ovom filmu je karizmatičan duo ispred kamera – Gosling i Stone su jednostavno fenomenalni u ulozi dvoje klinaca koji žele osvojiti svijet.