LBJ (2016)

Lyndon B. Johnson, bivši predsjednik SAD-a, već je nekoliko puta bio prikazan u filmovima tokom posljednjih godina. Liev Schreiber preuzeo je njegovu ulogu u filmu “The Butler”, dok ga je Tom Wilkinson utjelovio u filmu “Selma”, a najnedavnije je to odradio Bryan Cranston u filmu “All the Way”. Sada je čast pripala Woodyju Harrelsonu – možda najčudnijem izboru od svih gore navedenih glumaca – no, svejedno, on je uspio pružiti najzabavniji nastup ovog memorabilnog predsjednika koji je stupio u Bijelu kuću sasvim neočekivano, pod okolnostima koje su poznate cijelom svijetu – nakon ubojstva Johna F. Kennedyja.

Reiner je priču smjestio u tranzicijski period, prije nego je Lyndon postao predsjednik 1963. godine. Priča počinje sa suočavanjem njega i JFK-a na prethodnim izborima, koje je Kennedy naravno dobio, no onda je na opće iznenađenje Johnsonu ponuđen posao potpredsjenika, unatoč konfliktnim ideologijama. Upravo zbog toga, nakon atentata, i sa shrvanim narodom, jedino je Johnson mogao pokupiti sve razbijene komadiće, a iako se doimao kao potpuna suprotnost svojem prethodniku, on je odlučio provesti Kennedyjevu zamisao i donijeti na snagu zakon o građanskim pravima, što je u potpunosti osvojilo naciju kojoj je trebao vjetar u leđa.

Harrelson odlično glumi glavnog lika, donoseći mu određenu toplinu kakvu rijetko kada viđamo od njega. To je naravno krucijalan element, pošto gledatelji apsolutno moraju biti na njegovoj strani tokom cijele priče, a Harrelson se za to bez problema pobrinuo. Sporedni glumci također su doprinijeli ukupnom dojmu – Jennifer Jason Leigh je odlična u ulozi Lyndonove žene Bird, dok je s druge strane Donovan za ulogu JFK-a odabran očito zbog izgleda, te se ne može nositi sa Harrelsonom u scenama koje zajedno dijele.

Redatelj Reiner odabrao je iznenađujuće zaigran, ponekad i humorističan pristup ovom filmu, što ga čini neobičnim, no definitivno jako zabavnim za gledanje. Ako ga uspoređujemo sa nekim sličnim filmovima koji su izašli u posljednje vrijeme, on je mnogo manje dosadan i ne trudi se pokriti prevelik vremenski period, već je bolje skrojen i fokusira se na veoma specifičan period Johnsonovog života. Uz sve to, on nimalo ne gubi na svojim dramatičnim trenucima, a sve u svemu veoma vješto pronalazi ravnotežu između zabave i drame, uz poneku farsičnu scenu. Za politički biografski film, ovo je uistinu nadasve zabavan film kojeg mogu pogledati gledatelji bilo koje dobi, te koji nikoga neće dosađivati niti deprimirati.