Melancholia (2011)

Lars von Trier patio je od kliničke depresije. To neće iznenaditi nikoga tko pogleda „Melancholiu“, njegov najnoviji film i prvi nakon dugo vremena koji sadrži uvjerljive ljudske emocije, te u kojem Kirsten Dunst daje najbolji nastup u svojoj karijeri u ulozi mlade žene koja jedva preživljava u magli depresije.

Nakon uvodnog prologa, upoznajemo lik Justine, na njen najsretniji dan u životu – njeno vjenčanje. Ona se doima veselije nego inače, kada zajedno sa svojim mužem Michaelom (Alexander Skarsgard) dođe na pir koji se održava na luksuznom imanju njene sestre Claire (Charlotte Gainsbourg) i Clairinog bogatog muža Johna (Kiefer Sutherland). Majka sestara, Gaby (Charlotte Rampling), bijesna žena koja mrzi svadbe, dobacuje hladne komentare njihovom ocu Dexteru (John Hurt), od kojeg se davno razvela.

Sve to veoma brzo počne se raspadati kroz tok večeri, dok se Justine pokušava nositi sa navalom konfliktnih, često iracionalnih emocija. Michael je svjestan njene borbe sa depresijom te suosjeća sa njom, dok ostali i nisu toliko sigurni, te joj govore kako bi morala biti sretna sa tako raskošnom svadbom. No, tako je to sa depresijom, osjećaš se užasno čak i kada nema logičnog razloga za to. Druga polovina filma to dodatno naglašava, a fokus prelazi na Claire, koja se užasno boji da će novi planet koji putuje prema Zemlji udariti u nju, iako su znanstvenici rekli kako se to neće dogoditi. Calir također shvaća da njeni strahovi nisu racionalni, no jednostavno im se ne može oteti.

Von Trier ipak nam daje nekoliko laganih trenutaka tijekom svadbe, pa čak i pokoju smiješnu scenu. No, da, kao što i možete očekivati, ovaj film je prilično tmurna afera. Glavni fokus filma su ljudski osjećaji, a ključne glumice pružaju uistinu vrhunske nastupe. Iako težak za gledanje, i zasigurno nekoliko minuta predugačak, ovaj film znati će cijeniti ljubitelji karakternih drama, koji žele dobiti bolji uvid u ljudske osjećaje, a posebice u to kako na čovjeka može utjecati depresija.