Only God Forgives (2013)

Nicolas Winding Refn je radio filmove u svojoj rodnoj Danskoj mnogo godina prije „Bronsona“, njegovog odličnog filma iz 2008.g. koji prikazuje notornog britanskog kriminalca, što mu je donijelo nešto slave u zemljama engleskog govornog područja. Nakon toga, napravio je „Drive“, krimi triler koji je imao većinom američke glumce i dobio je velika priznnanja od strana mnogobrojnih kritičara, te proglašen jednim od najboljih filmova 2011.

Ako je ovaj film ikakva indikacija, onda će „Drive“ biti najbliži film mainstreamu kojega će Refn napraviti. Ovaj film, smješten u Bangkoku sa većinom tajlandskih glumaca, doima se kao mnogo mračniji nastavak „Drivea“, no sa još manje dijaloga i širokog spektra. Iako to nije nužno kritika, fer je reći kako je nekoliko trenutaka u ovom filmu izuzetno teško za gledati.

U filmu je glavni lik ponovno Ryan Gosling, koji je ovoga puta više slavan nego prošlog puta. On glumi Juliana, američkog doseljenika koji zarađuje u podzemlju Bangkoka kao organizator muay thai borbi i diler ilegalnih droga. Saznajemo da je u taj život uvučen od strane svog brata Billya (Tom Burke), psihopata kojem taj posao ide mnogo bolje nego Julianu. Billy ubrzo umre, što dovodi do eskalirajućeg rata između Juliana, policijske poručnice Chang, te Julianove i Billyjeve mafijaške šefice Crystal.

Priča je u srži veoma jednostavna, te se svodi na osnovne sastojke osvete, ljutnje i pohlepe. Koristeći spore kretnje kamere, Refn i kinematograf Larry Smith pažljivo i polako nas uvode u ovaj svijet noćnih mora. Boje su mutno plave i žarko crvene. Poput „Drivea“, i ovaj film je više posvećen tonu nego samoj priči. No, ovoga puta, gotička obiteljska dinamika i ostale psihološke komponente, koliko god bile uznemirujuće, padaju u sporedni plan naspram metodski orkestriranog kaosa. Ovo je brutalan, no ipak čudno predivan film, dizajniran da očara svoju publiku i potpuno ju uvuče u sebe. Ako imalo volite ovakav žanr filmova, ovaj film bit će vam odličan.