Safari (2016)

“Uznemirujuće” jest najbolja riječ kojom bismo opisali ovaj dokumentarni film, najnoviji uradak bečkog redatelja Ulricha Seidla, koji je imao čast sudjelovati u ovogodišnjem filmskom festivalu u Veneciji. Ključna riječ u filmu jest “Waidmannsheil!”, koja u doslovnom prijevodu znači “Živio lovac!”, a u ovom filmu spominje se nebrojeno mnogo puta, kada god neki od tzv. “turista” ubije neku divlju životinju u Africi, te prije nego što krene ponosno pozirati za fotografiju pored mrtvog tijela ubijene životinje.

“Safari” se na prvi pogled doima kao spinoff redateljevog prošlog filma, “In The Basement”, koji je također sudjelovao u istom festivalu 2014. godine, a u kojem nas je redatelj odveo u podrum Manfreda i Inge, koji u njemu imaju pregršt izloženih lovačkih oružja, kao i životinjske trofeje. Podudarajući se vremenski sa globalnom vijesti o američkom zubaru koji je uhvaćen kako pozira pored svježe ubijenog lava Cecila, Siedl je odlučio slijediti Austrijance i Njemce u njihovom lovačkom turizmu.

Ovi “normalni” ljudi očito nemaju financijskih problema, jer donijeti kući sa sobom glavu zebre nije nimalo jeftin oblik turizma u afričkim zemljama koje specijaliziraju za ovakvu vrstu turizma. Naizmjenično prikazane sa predivnim statičnim kadrovima koji subjekte drže točno u centru – a koji su postali unikatni stil ovog provokativnog redatelja – imamo priliku vidjeti priče normaliziranog, pomalo repetitivnog nasilja – cilj je pronaći životinju u svom prirodnom okruženju, pratiti ju, naciljati ju sa ogromnom pušketinom, ispaliti metak, zatim pustiti životinju da umre i onda ju “pobrati”, te se naravno slikati sa njenim mrtvim tijelom.

Seidl dijeli svoje istraživanje u “teme”, dok pokušava shvatiti, i gledateljima prenijeti, što se to zbiva u glavama ovih ljudi, pošto nemaju nikakvih problema sa ubijanjem veličanstvenih životinja poput žirafa: on nam prikazuje najefikasnija oružja za ove činove, cjenik ubijanja životinja, te nevjerojatne osjećaje koje ljudi iskuse kada opale smrtonosni metak, te odnose lokalnih vlasti prema ovom obliku turizma. Sve u svemu, Seidl je i ovoga puta prikazao svoj karakteristični i neskrupolozni antropološki istraživački stil. On je naprosto sakupljač ljudskih primjeraka, a kao što su to ljudi radili i sa leptimira, i on na njih nabija etiketu – u ovom slučaju svoju kameru – te ih jednostavno prati. Naravno, ne moramo posebno naglasiti da ovaj film nije za svakoga – zapravo, veoma je malo ljudi koji će ga moći u potpunosti pogledati. No, definitivno smatramo da je jedan fascinantan pogled u ljudsku psihologiju.