Spring Breakers (2012)

Ništa u ovom filmu ne odigrava se kako biste očekivali. On nije priča koja upozorava, no nije niti priča o moći – on je jednostavno priča. Korine prati likove i promatra ih, tu i tamo ističući ljepotu trenutka, uzbuđenje i strah. Ovaj film je poput poezije u transu – fantazija o slobodi, ili barem onome što djevojke smatraju slobodom.

Uz pomoć kinematografa Benoita Debiea, Korine je uspjela postići da ovaj film bude prepun neona, bogatstva i da izgleda poput slatkiša, uz opaku i mračnu glazbenu podlogu Cliffa Martineza i Skrillexa. Korine također ne osuđuje ništa i nikoga: scene kriminala su pune uzbuđenja, a scene seksa neupitno erotične. Glumice, uglavnom veteranke tinejdžerskih filmova, komuniciraju određenu dozu tuposti, te apetita koji, barem u dva slučaja, neće biti zadovoljen. Film u potpunosti pripada Jamesu Francou, inteligentnom i eksperimentalnom glumci koji je ponekad predobar za likove koje glumi, no ovdje je uistinu savršeno odabran za ulogu Aliena.

Ispod svih svojih vizuala i jedva obučenih djevojaka, tu se ipak krije jedan eksperimentalan film koji koristi razne audiovizualne trikove kako bi gledatelje konstantno držao u transu. Ovaj film se ne samo gleda, nego i doživljava te živi. Nekim gledateljima vjerojatno se neće svidjeti ono što osjećaju i to je sasvim u redu. No onima kojima se film svidi, pričat će o njemu danima. Korine je sastavila nešto što nije nužno remek-djelo, no zasigurno je primjer veoma visoke umjetnosti.

Svrstati ovaj film među još jednog u nizu B-filmova Harmony Korine bila bi velika pogreška. Osjećaj prljavštine i gađenja koji Korine želi da osjetite dok gledate ovaj film, natjerat će vas da se ustanete i dobro pogledate kakva ste sami osoba, te da ponovno procjenite svoje vlastite životne vrijednosti. I to je prava vrijednost ovog filma, stoga ga preporučujemo svima onima koji žele zaviriti u nešto dublje.