T2: Trainspotting (2017)

Danny Boyle opisao je “Trainspotting” kao škotsku verziju “Star Warsa”. To su prilično velike riječi, pogotovo sada kada je vrijeme za prvi nastavak ovog kultnog filma. Da je ovaj film kojim slučajem zapeo na stanici, osjećaj anti-klimaktičnosti bio bi ogroman. No, ono što je impresivno u vezi T2 jest da je veoma vješto uspio ostati u atmosferi i duhu originala, dok istovremeno i priznaje sve promjene koje su se dogodile u posljednjih 20 godina. Boyleov uspjeh je činjenica da je uspio napraviti ludo zarazan i zabavan film na temu nečega što je inače prilično mračno i teško.

Scenarij Johna Hodgea sadrži mnogo slojeva ironije. Ovo je na neki način prikazivanje nostalgije, no prošlost koju ona izaziva veoma je blijeda. Ovo je priča o muškim prijateljstvima i njihovom izdajom koja je već postala stvar rutine. Mjesta radnje variraju od urbanih zgrada do raskošnih pejsaža Edinburgha, a snimatelj Anthony Dod Mantle pruža nam uistinu fenomenalne kadrove u kojoj god situaciji se naši likovi nalazili. Kao što možete i naslutiti, i ovaj nastavak pun je nasilja i humora za odrasle. Što se tiče samih šala, one su ovoga puta prilično predvidive i doimaju se kao da su izvučene iz neke TV serije. Film je također pun referenci na svog prethodnika, što bi nekima možda malo moglo ići na živce.

Ipak, Boyle cijeli film režira sa velikom energijom i inovativnošću, koristeći glazbu jednako efektivno kao i u prvom filmu kako bi pogonila samu priču. Isto tako, kao i u prethodniku, i u ovom filmu on priči daje mnogo veću skalu, te likove često snima u punom kadru i tako izbjegava tipični britanski klaustrofobični stil snimanja. Što se tiče glumaca, oni su svi uistinu u svom najboljem izdanju. McGregor i dalje posjeduje onu divlju i delikventnu crtu koja ga je u originalu učinila tako poznatim, te ovoga puta ima nekoliko uistinu fenomenalnih linija koje su još mračnije nego prije 20 godina. Johnny Lee Miller u ulozi Simona veoma je karizmatičan, a Carlyle uspijeva u nama izazvati simpatiju prema Begbie unatoč njegovom odvratnom ponašanju. U ulozi Spuda, Bremner svoju ulogu igra potpuno nedužno – on je jedini od četvorice koji nije sebičan i sebi najbitniji, a uz to je i najhumorističniji od svih.

Osim odličnih likova i vizualnih majstorija, ovaj film također posjeduje i veoma plodne i introspektivne trenutke u kojima se likovi moraju suočiti sa neredom kojeg su napravili od svojih života. Biti će izuzetno interesantno vidjeti kako će mlada publika reagirati na ovaj film, pogotovo oni koji nisu gledali prvi dio i nisu im poznate reference koje su ubačene, a koje se odnose na njega. Što se tiče starijih gledatelja i onih koji su gledali prvi dio, nemamo niti malo sumnje da će im ovaj film biti pravi pravcati užitak.