Tarzan (1999) Sinkronizirano

Već je tradicija da svako ljeto dobijemo novi Diseny animirani film, pun broadwayskih pjesama, glavnim likom bez roditelja, ludih zvrckavih sporednih likova, te moralom priče koja glasi otprilike ovako: „Samo bud ono što jesi i ljudi će te zavoljeti.“ Tarzan je još jedan u nizu takvih filmova – no to je dobra stvar. Isprobana formula funkcionira veoma dobro, a animacija iz godine u godinu postaje sve bolja.

Tema filma je različitost i prihvaćanje od strane okoline. Tarzan je u džungli drugačiji od svih ostalih, no s vremenom i njegovim trudom, svi ga prihvate onakvog kakav jest. To je metafora s kojom se svi možemo poistovjetiti, jer smo se i svi mi nekada osjećali kao stranci. Zvrckavi sporedni likovi u ovom filmu nisu toliko naglašeni kao u ostalim Disneyevim filmovima, no to znači da niti smiješne scene nisu baš bog zna što smiješne. Nije stvar u tome da se film trudi biti mračan, nego jednostavno ne pokušava biti toliko smiješan.

No, zato to veoma dobro nadomješta akcijom, koja je veoma uzbudljiva i naravno prekrasno animirana, te će vas zasigurno ostaviti u čuđenju i nevjerici. Phill Collins zadužen je za pjesme, koje savršeno pašu uz priču i ne ometaju fluidni tok samog filma, za razliku od „Kralja lavova“ i „Pocahontas.“ Dok su prethodni Disneyevi filmovi imali odlične pjesme, one su prečesto bile same sebi svrha, te su neprestano prekidale tok priče, a „Tarzan“ uspješno nastavlja akciju, bez dijaloga, te dopušta glazbi da prenese osjećaje likova.

Sve u svemu, „Tarzan“ je veliki užitak za gledati, pun uzbuđenja i zabave, te ni u kojem trenutku nije pretežak. Možda i nije jedan od najboljih Disneyevih filmova, no veoma je solidan dodatak po svim standardima, te ga mogu pogledati kako djeca, tako i njihovi roditelji, što je i najbitnije.