The Clan (2015)

Tokom 1980-ih, obitelj Puccio postala je notorna u svojoj domovini, Argentini, zbog otmica i ubojstva svojih bogatih susjeda. Redatelj Pablo Trapero, koji nam je već pružio brojne odlične trilere (“Carancho”, “White Elephant”), uspio je pretvoriti ovu stvarnu priču u film koji istovremeno funkcionira kao uglađena krimi drama u stilu Martina Scorcesea, te kao uznemirujuća studija političke i personalne perverzije. Trapero pažljivo prikazuje obitelj kao logičnu ekstenziju nedavno palog diktatorskog režima. Zastrašujuća glava obitelj, Arquimedes Puccio (Guillermo Francella) pljuje po novonastaloj demokraciji kada god stigne.

Ova obitelj svakodnevno se bavi uobičajenim stvarima, ako su otmice susjeda i držanje istih u svojem podrumu nešto što smatrate uobičajenim. No, Aquimedesu je to jedini način da svojoj obitelji bude dobar otac i pribavitelj. Ova uvrnuta logika možda će vas podsjetiti na izmišljene obitelji koje smo imali prilike vidjeti u filmovima “We Are What We Are” i “Dogtooth”, a kao i njima, i Arquimedesu su otmice i ucjene normalni dio svakodnevice. Njegov kovrčavi sin Alejandro (Peter Lanzani) poznat je u svom susjedstvu kao ragbi junak, no on se niti malo ne buni kada mu njegov otac naredi da namame jednu novu žrtvu iz njegovog ragbi tima.

S druge strane, u kući, Arquimedes sasvim normalno pomaže svojoj kćeri sa njenom domaćom zadaćom iz matematike. Trapero nas cijelo vrijeme ostavlja u neznanju u vezi toga koliko zapravo majka i kćeri znaju o stvarima koje otac i sin čine u svoje slobodno vrijeme. One u stvarnosti nisu dobile zatvorske kazne, no to ne znači da nisu bile upućene u ove odvratne činove. Muškarci obitelji, s druge strane, svakako su upleteni u njih, sviđalo im se to ili ne. Jedan sin, Guilllermo, čak pobjegne iz zemlje kako bi izbjegao svoju užasnu sudbinu. Naposlijetku čak i Alejandro počinje dovoditi u pitanje akcije svog tiranskog oca.

Ovaj sablasni portret patrijarhalnosti veoma dobro se služi izuzetno neprikladnom glazbom (pjesma “Sunny Afternoon” od grupe The Kinks zasigurno nije skladana za tako brutalne scene), te klasutrofobičnim stilom snimanja za koji je zaslužan Julian Apezteguia. U konačnici, valja reći da čak niti veoma inteligentni Trapero nije uspio ponovno izumiti toplu vodu. Svi poznati elementi krimića – rast, pad, ogromna količina nasilja, Ahilova peta – prisutni su i u ovom filmu. No, mračni politički i socijalni podtekst ovaj film čini sasvim novim, uzbudljivim iskustvom, kakvog još niste imali priliku gledati.