The Double (2013)

„The Double“ ima gotovo istu priču kao film „Enemy“ Denisa Villeneuvea, u kojem čovjek koji je nitko i ništa sazna kako ima svog duplića, koji je bolji od njega u svemu. Netko bi trebao preokrenuti tu priču i napraviti film o uspješnom samouvjerenom tipu koji nađe na svog štreberastog duplića. No ipak, nije sve u tome što radiš, nego kako radiš. Dok je Villeneuveov flim zračio Cronenberškim osjećajem bizarnosti, Ayoadeov film je poput nekog šaljivog Kafke, zarobljavajući svog glavnog lika u distopijski svijet koji je toliko blijed i opresivan da je sve skupa smiješno.

Simonova borba da vrati svoj identitet od strane drugog sebe čini emocionalno srce ovog filma, a Eisenberg majstorski pruža kontrast između povučenog Simona i bahatog Jamesa – možda će zvučati malo čudno, ali Eisenberg ima odličnu kemiju sa samim sobom. Suptilne izmjene držanja i ekspresija efektivno upućuju gledatelja u to tko je tko – te znate kojeg Eisenberga gledate i prije nego što otvori usta.

No, prava zvijezda „The Doublea“ je redatelj Ayoade, koji se ovim filmom i svojim prvijencom „Submarine“ već pokazao kao redatelj kojeg je uistinu vrijedno gledati. Dizajn setova u filmu možda se čini blijedim, pun hladnih sivih boja, no Ayoade preko toga nadvija zaigrani, šaljivi ritam. Ima tu mnogo urnebesnih šaljivih trenutaka, kao na primjer kada Simon u restoranu pokušava prisluškivati razgovor između Hanne i Jamesa, a konobar mu uključuje miksere, jedan za drugim.

Iako film možda i ne nudi ništa novo, očito je napravljen iz čiste ljubavi, te uvelike podsjeća na slične bizarne nadrealne filmove poput „Brazila“. Osim briljantnog režiranja, Eisenbergova gluma je stvarno majstorska, a na temelju ta dva čimbenika film je već i više nego vrijedan gledanja, te ga preporučujemo svakome tko je spreman na nešto malo čudnije.