The Dresser (2015)

„The Dresser“ je tipični film stare škole, koji jasno prikazuje kako to treba izgledati kada da se sve napravi gotovo savršeno. Ovo je film pun nevjerojatno odlične glume, što je čisto dovoljno da film u potpunosti uspije – nema nikakvih trikova, efekata niti bučnih scena. Sve što imate jest nekoliko likova, hrpetinu dijaloga, i pregršt emocija.

Film, smješten tokom Drugog svjetskog rata, priča o jednoj sudbonosnoj noći u prisustvu naših glavnih likova, koji pokušavaju pružiti predstavu „Kralja Leara“ tokom bombardiranja od strane aviona. Istovremeno, Sir se trudi zadržati koliku toliku zdravu pamet usred gotovo potpunog mentalnog sloma. Anthony Hopkins već jako dugo nije pružio ovako dobar nastup, predstavljajući Sira kao istovremeno patetičnog i zadivljujućeg lika – on je jedan veliki glumac koji, kao i mnogi prije njega, stalno živi u opasnosti od težine svog vlastitog ega. Hopkins fenomenalno predočuje divlje promjene raspoloženja u Siru, od njegove glatke umišljenosti, do duboke melankolije koja se zapravo krije ispod svega, a uz sve to, on svoj nastup čini nevjerojatno lakim.

McKellen je naravno jednako dobar u ulozi Normana, čije konstantno zadirkivanje Sira nosi ogromnu težinu i količinu emocija. Je li on posvetio život ovom čovjeku zbog osjećaja ljubavi, obveze, straha, ili zato što nema ništa bolje u životu? Ili se možda iza svega krije nešto sasvim drugačije? Je li on sretan? Ili mu je žao? McKellen publici niti u jednom trenutku ne dopušta da sazna odgovor na ova pitanja, te ju cijelo vrijeme uspješno zadržava na distanci jednako efikasno kao što i Norman drži svoje osobne potrebe za sebe, te tek na samom svršetku filma jasno otkriva sve što želimo saznati.

Ono što je najimpresivnije u ovom dvosatnom filmu jest kako istovremeno pruža svojim glumcima nevjerojatno mnogo prostora, a uz to uspijeva biti provokativan i interesantan bez mnogo prenemaganja. Takvu ravnotežu uistinu je teško postići, no gledajući ovaj film čini vam se kao da mu to uspijeva bez imalo problema. Za to je ponajviše zaslužan redatelj Richard Eyre, koji ovaj film režira kao predstavu unutar predstave, poput oskarom nagrađenog „Birdmana“. Stil mu služi samo za dodatno isticanje priče ovih dvaju muškaraca i njihove intime, te zahvaljujući tome uspijeva biti jedno odlično iskustvo za sve istinske obožavatelje filmova i glume.