The Emoji Movie (2017)

Posuđujući svoje ideje iz “Toy Storyja” i “Wreck-It Ralpha”, “The Emoji Movie” smješten je u digitalnom gradu zvanom Textopolis, koji se nalazi unutar aplikacije u mobitelu koji pripada srednjoškolcu Alexu (Jake T. Austin). Naš glavni junak i pripovjedač je Gene (T.J. Miller). On je jedan od emojija koje Alex može koristiti, a svi emojiji imaju određenu ekspresiju lica koja na njima stoji non-stop. No, Gene je malo drugačiji – njegovo lice se mijenja ovisno o tome kako se on osjeća. Pošto se tako nešto u Textopolisu ne smatra normalni, Gene odlučuje zajedno sa svojim prijateljima krenuti u potragu za kodom koji će ga vratiti u “normalu”.

I tako počinje avantura ovih prijatelja koji skakuću od aplikacije do aplikacije (Candy Crush, Spotify, YouTube…), te usput prave nevjerojatno mnogo referenci (ne bismo ih baš nazvali šalama), dok ih natjeravaju botovi, a Gene se suočava sa svojom egzistencijalnom krizom. Konceptualno, film je totalna katastrofa – redatelj Tony Leondis (“Igor”), osmislio je ideju sa scenaristom Ericom Seieglom, no jednostavno ju nisu dovoljno dobro razradili, već se doima kao da im je jedina zamisao bila “Kako bi to izgledalo da su Emojiji živa bića?” Geneova sposobnost da ima više različitih ekspresija ispada kao dobra stvar, no samo zato što nam film to jasno kaže – unutar njegovog svijeta to zapravo nema nikakvog smisla.

Što se tiče nekakve poruke filma, njegova izrazito depresivna tema može se sročiti u samo jednoj jedinoj rečenici: “Ukoliko pomognemo Alexu da se poveže sa djevojkom koja mu se sviđa, možda nas ipak neće obrisati!” Film je popločen velikom količinom glasnih, nimalo smiješnih likova koji će biti ubijeni ukoliko ne pokažu da su korisni barem za nešto. A kako bi to napravili, oni moraju slati samo jednu misao u bilo kojem trenutku (osim Genea, koji može raditi što god ga je volja), te pomoći 14-godišnjaku da se kvalitetno upucava djevojci koja mu se sviđa.

Sama činjenica da ovi emojiji postoje za tako depresivnu svrhu, te da su i sami svjesni toga, ovaj film pretvara u prilično žalosnu priču iz koje nećete moći izvući apsolutno niti jednu korisnu poruku (kako vi, tako niti vaša djeca). Iako film to službeno ne spominje, damo se kladiti da Textopolis ima najveću stopu samoubojstava od svih aplikacija. U konačnici, ovaj film ima veoma nespretnu premisu koja nije dobro razrađena, te nikada nije trebala postati dugometražni film. Iz same ideje jasno je da ovo ne može biti kvalitetan film, a sada kada se on i ostvario, nije nikakvo čudo da ne dobiva dobre ocjene.