The Grey (2012)

Što znači, na spiritualnom i moralnom nivou, biti čovjek? Koje je naše mjesto u prirodi? Kada sve krene po zlu, na što ćemo se osloniti da nas obilježi kao ljude i bude naš posljednji odjek? To su velika pitanja koja postavlja ovaj novi film redatelja i pisca Joea Carnahana, temeljen na krakoj priči „Ghost Walker“ autorirce Mackenzie Jeffers.

Film je namjerno realistična priča o preživljavanju, sa akcijskim elementima, no bez tipičnih hollywoodskih tropa. Također, na sve moguće načine trudi se humanizirati sve svoje likove te njihovim posljednjim trenutcima dati svu moguću težinu i stravu koje jedan kraj ljudskog života i zaslužuje. Ovo nije film prepun mrtvih tijela na sve strane, kao što je slučaj u mnogim akcijskim filmovima, a to najbolje pokazuje scena kada se avion sruši, te preživjeli tješe jednog od svojih suputnika, koji krvari nasmrt, no svega je svjestan.

Dok prelaze sivilo divljine i bježe od vukova, muškarci se svađaju i povezuju, praveći time i sami svoj čopor i njegovu hijerarhiju, u kojoj se Neeson ispostavi alfa mužjakom. Svaki član dobije nekoliko trenutaka za sebe u kojima priča o svom životu i prioritetima, dok se istovremeno pokušavaju pomiriti sa svojom neizbježnom sudbinom. No, dok je scena pada aviona veoma realistična i odlična, film ima i svojih poprilično nerealnih situacija koji sabotiraju njegovu autentičnost.

Radi se, naravno, o scenama suočavanja sa vukovima. Iako posjeduju dozu pravog šoka i strave, te scene također sadrže i mnogo teatralnosti – zborovi zavijajućih vukova odjednom potpuno stanu u jednom trenutku, a tu je i par kadrova prilično loših CGI efekata koji su najočitiji izbliza. U konačnici, „Grey“ je uzbudljiva, iako nejednaka, oda mačo idealima. Film metaforički i doslovno ogoljuje muškarce do njihovih kostiju, kako bi saznao što ih zapravo gura naprijed. Neeson je, kao i obično, veoma solidan i može uvući bilo kojeg gledatelja u film bez problema, a scene ljudi protiv prirode nude mnoge trenutke koje ćete još dugo pamtiti.