The King’s Speech (2010)

„The King’s Speech“ je veoma zabavan film koji dokazuje kako se odličan film može napraviti na temelju poznatih elemenata. Temeljen na istinitim događajima, on posuđuje neke elemnte iz sportskih filmova, te formulu romantičnih komedija, no na kraju ne ispada kao mješavina raznih klišeja, već inteligentna i dobro napravljena priča – obični kostur sa veoma dobrim mesom. Firth i Rush daju mu potreban humor i humanost, dok redatelj Tom Hooper ima savršeni tempo, lagan ali ne prespor, te ton, koji je ozbiljan kada je to potrebno, no nikada ne preozbiljan. Ovo je prava definicija filma kojem su ciljana publika odrasli ljudi, savršen za umišljene kritičare, kao i obične ljude.

Scene između Firtha i Rusha, koje na opće zadovoljstvo čine većinu filma, su pravi užitak. Lionelove taktike zahtijevaju određenu dozu sramoćenja, a Georgova participacija evoluira postepeno, te često smiješno. Iako ovo nije prvi film u kojem zajedno glume, njihove scene svejedno odišu velikim profesionalizmom. Način na koji se njihovo prijateljstvo razvija je suptilno, ali dirljivo.

Važnost Firthove usađene privlačnosti ne može se dovoljno istaknuti. Mnogo drugih glumaca bi Alberta učinilo prezvrckavim, preuštogljenim, ili „prekraljevskim“. No Firthova gluma i scenarij Davida Seidlera omogućava Albertu da postane u potpunosti oformljen lik s kojim se svi mogu poistovjetiti. Svi suosjećamo s njim, te želimo da uspije, a svaki njegov uspjeh doživljavamo s velikim oduševljenjem.

Povrh toga, kraljevo prijateljstvo sa govornim terapeutom dodaje ugodnu vibru starinskog sentimentaliteta i moderne muškosti (zbližavaju se dok izrađuju makete aviona). Ova dodatna dimenzija daje nam emocionalnu konekciju, bez da nas bespotrebno tjera na plač, te nam se kralj i njegov terapeut počinju činiti kao ljudi koje znamo.