The Kite Runner (2007)

Ovo je pravi primjer filma koji nema ništa loše u sebi, no jednako tako nema niti nešto odlično. Anemično adaptiran od strane Davida Benioffa, prema romanu Khaleda Hosseinija, film je režiran od strane Marca Fostera. Tonski, ovaj film se smjestio negdje između dva filma po kojima je redatelj najpoznatiji: „Monster’s Ball“ i „Finding Neverland“.

Film je američka produkcija koja je dijelom snimana u Kini, a dijalog filma je većinom Dari, prezijski dijalekt kojim se priča u Afganistanu. 1978.g. u Kabulu upoznajemo Amira (Zekeria Ebrahimi) i Hassana (Ahmad Khan Mahmidzada), dva mlada dječaka i najbolja prijatelja. Amirov otac Baba (Homayoun Ershadi) je bogati političar, koji misli kako je Amir slab i beskičmenjak, dok se prema Hassanu ponaša kao da mu je drugi sin. Nakon što mržnja Amira spriječi da spasi Hassana, on se počne osjećati veoma krivim. Nakon deset godina, Amir se mora vratiti u svoju domovinu, kako bi se pomirio sa Hassanovom obitelji i stekao iskupljenje za svoje grijehe.

Djeca koja glume Amira i Hassana nisu glumci, te daju prirodne, neisforsirane nastupe. Teško je reći da li bi im više iskustva u glumi pomoglo prenijeti kompleksne emocije koje njihovi likovi imaju, ali ovako definitivno postoji doza autentičnosti. Khalid Abdalla i Homayoun Ershadi su veoma dobri kao odrasli Amir i njegov otac, a Shaun Toub daje odličan sporedni nastup u ulozi Rahima Kahna, obiteljskog prijatelja koji se povremeno pojavljuje u Amirovom životu.

Nedostaci ovog filma nisu dovoljno veliki kako bi učinili film negledljivim, a kamoli lošim. Ovo je tip filma kojem je najveći uspjeh činjenica da ćete, nakon što ga pogledate, htjeti pročitati knjigu po kojoj je adaptiran, jer ćete biti sigurni da je ona mnogo bolja. Ipak, ljubitelji drame definitivno neće htjeti propustiti ovaj film.