The Red Turtle (2016)

Za studio koji je do nedavno izgledao kao da je na rubu propasti, japanski Studio Ghibli uspio je ostati prilično zaposlen. Najbolje poznata po nekoliko animiranih klasika koji uključuju “My Neighbor Totoro”, “Spirited Away” i “Princess Mononoke”, budućnost ove japanske kompanije puna je špekulacija otkad je njen osnivač Hayao Miyazak objavio svoju namjeru da ode u mirovinu 2013.g. Iako je on u međuvremenu odustao od te namjere, njegov studio uspio je probiti se i bez njegove pomoći. Serija njegovog sina, Goroa, “Ronia The Robber’s Daughter” ubrzo će doživjeti svoju premijeru na Amazonu, a ovaj film, “The Red Turtle” počinje svoje emitiranje u američkim zemljama, nakon što je doživio veliki uspjeh u Europi i Aziji prošle godine. A na prvi pogled jasno je zašto je u tim zemljama postao poznat.

Napisan od strane Pascalea Ferrana (“Bird People”), ovaj film počinje kao jednostavna priča o preživljavanju. Nakon burne oluje – prvog, ali ne i posljednjeg fenomenalnog prikaza majke prirode u ovom filmu – neimenovani čovjek dospije na pusti otok. Stvari bi mogle biti gore – ovo mjesto uistinu je predivno, te puno voća i životinjica koje čovjeku prave društvo. No, to ne znači da on ovdje želi ostati. Stoga, on kreće praviti splav, no ubrzo doživi velik neuspjeh, te pokuša ponovno, ali i njegov drugi pokušaj biva upropašten. Kada, iz trećeg puta, napokon ugleda lice svog protivnika, on ostane zapanjen – u njega ispod valova gleda velika, predivna, crvena kornjača, koja mu izgleda ne želi nikakvo zlo, no svjedno uspijeva uništiti sve što on započne. Kasnije, kada kornjače dospije na kopno, on ju ubije. Pun žalosti tokom idućih sati, on odluči vratiti se i pogledati njeno truplo. U tom trenutku, ovaj film kreće se svojim preokretom, kojeg vam nećemo pokvariti, ali uistinu je fenomenalan.

Redatelj Dudok de Wit cijelo vrijeme nam prikazuje uistinu nevjerojatne scene jednu za drugom, dopuštajući otočnim šumama i moru da u potpunosti nadjačaju malenog čovjeka, naglašavajući pritom težinu pripitomljavanja divlje prirode, te sugerirajući da je kontrola prirodnog svijeta možda ipak previše za jednog običnog čovjeka, te da možda i nije tako loše jednostavno se predati majki prirodi. Film također sadrži i mnoge izuzetno dirljive trenutke, ali i napetost te akciju koja se može mjeriti sa najboljima u klasi. Bilo da se radi o sceni u kojoj naš protagonist zapne između dva kamena dok roni, ili o onoj u kojoj razmišlja o posljedicama ubijanja crvene kornjače, Dudok de Wit uspijeva svaku scenu učiniti uistinu interesantnom i očaravajućom.

Na kraju valja spomenuti još jednu unikatnost ovog filma – osim tu i tamo kojeg usklika i uzvika, on uopće nema dijaloga, te dopušta slikama, zvučnim efektima i predivnoj glazbenoj podlozi koju je skladao Laurent Perez Del Mar da nose svu težinu priče – i uistinu, riječi su potpuno nepotrebne. Ono što počinje kao priča o čovjeku protiv prirode transformira se u onu u kojoj takvi konflikti prestaju imati smisla. Kakve god planove mi imali, vrijeme i život za nas pripremaju nešto mnogo drugačije.