The Sea of Trees (2016)

Kada je ovaj film debitirao na festivalu u Cannesu, kritičari su ozbiljno nadglasali dijalog u samom filmu sa smijehom i doskočicama. Neodobravanje filmova česta je pojava u Cannesu, no nikako u mjeri koliko ga je bilo za ovaj film, i to još dugo nakon njegove premijere. Pojavivši se samo u 101 kino dvorani diljem SAD-a, ovaj film polako umire, svakim danom zarađuje sve manje i manje novaca, te sakuplja negativne kritike. No, ova recenzija biti će nešto drugačija od ostalih.

Počnimo od redatelja, Gusa Van Santa, koji nije stranac smrti. Poput njegovih prijašnjih filmova „Elephant“ i „Last Days“, i ovaj film je morbidna fantazija koja svoje korijene vuče iz stvarnih događaja. Matthew McConaughey zviejzda je filma, u ulozi Arthura Brennana, depresivnog profesora koji odlazi u japansku šumu Aokigahara, koja je dobro ponaza po količini samoubojstava koja se u njoj događaju (svake godine tamo pronađu oko 100 mrtvih tijela). Arthurov pokušaj samoubojstva biva prekinut kada ugleda japanskog biznismena (Ken Watanabe) koji izgubljeno korača po šumi, ostavljajući krvavi trag za sboom.

Dok Arthur pokušava Takumija odvesti natrag na sigurno, ovaj misteriozan čovjek počne kopati po Arthurovoj prošlosti, polako otkrivajući izvor njegove tuge. Kako film skače između šume i Arthurovog doma, odaje dojam veoma nadrealnog – poput bljeska prošlosti kojeg ljudi dožive prije smrti. Bogati krajolici metafora su raja koji nas čeka nakon smrti, usred patnje ovosvjetovnog života. A uz pomoć kinematografa Kaspera Tuixena, Van Sant uspijeva stvoriti hipnotičko mirnu atmosferu u šumi, što je veliki kontrast u odnosu na buru koja je zahvatila brak Arthura i njegove žene Joan.

Duhovni preokreti u filmu naizgled se doimaju veoma melankolični, no film je uistinu zaslužio takve sentimentalne trenutke. McConaugheyjev nježan nastup glavni je adut ovog filma, prizemljujući ga u emocionalnu stvarnost kada god se čini da će krenuti u krivom smjeru. Sama priča nekoliko puta odlazi u veoma čudnim, hrabrim smjerovima, no u svakom trenutku vjerovat ćete u nju. Na prvi pogled, ovaj film je lako otpiliti i prozvati ga dosadnim, ofucanim, depresivnim i slično. No, ako pogledate malo dublje, i dopustite si da se uživite u njega, mogli biste doživjeti jedno od najemotivnijih iskustava ove godine.