The Siege of Jadotville (2016)

U filmskoj povijesti, veoma malo žanrova toliko su dugotrajni i kontroverzni kao oni koji se usuđuju pričati o ratu. Možda je to i za očekivati, s obzirom na ljudsku podjelu u vezi mnogih od povijesnih konflikata – koji i dan danas uspijevaju potaknuti velike debate – te implicitinu dramu na bojištu i van njega, koja je veoma dobra tema za priču. Iako se lokacija i sama poruka ratnih filmova mijenja ovisno o redatelju, konstantna tema je ona da su takvi konflikti rijetko crno-bijeli. I u ovom filmu, napravljenom od strane novog redatelja Richieja Smytha – upravo je to savršeni opis.

Iako je možda najbolje poznat po filmu „Fifty Shades of Grey“, Irac Dornan veoma je dobar glavni lik, ovoga puta u ulozi hrabrog, no nedovoljno iskusnog zapovjednika Qunlana. Glumac uspijeva biti dovoljno čeličan, što doduše njegov nastup ponekad čini pomalo nezgrapnim, no zbog toga istovremeno odiše i tihom intenzivnošću, što uvelike paše njegovom liku u filmu. Ipak je ovo čovjek koji nikako nije bio spreman na razinu rata koja ga je dočekala, a Dorman savršeno obuhvaća taj osjećaj. Jednako tako, Strong dokazuje kako je i dalje jedan od najpodcjenjenijih glumaca današnjice, dajući svom liku O’Brienu ogromnu dozu ljudskosti i ambicije, kao i osjećaja dužnosti. No, unatoč odličnom Dornanu i Strongu, Danny Sapani – koji glumi glavnog negativca, generala Tshombea – najveće je iznenađenje ovog filma. Karizmatičan i zastrašujuć, Sapani fenomenalno odrađuje ulogu koja je vrlo lako mogla završiti katastrofalno u rukama nekog manje talentiranog glumca, te uspijeva održati momentum filma živim čak i tokom nekih veoma usporenih dijelova.

Nemojte zbog toga misliti da ovaj film nema akcijskih scena. Upravo suprotno, tu je nekoliko veoma velikih bitaka, koje prati glazba Josaepha Trapanesea koja nas jako podsjeća na djela Hansa Zimmera. Iako film nema nekih preludih akcija, oni obožavatelji koji vole nešto nabrijanije trenutke karakteristične za ovakav žanr zasigurno se neće razočarati. Šokantni i brzi potezi kamerom, te odlično uređenje filma jasno daju do znaka da se ovdje radi o iskusnom redatelju koji je oko sebe sakupio kvalitetne ljude koji znaju što rade.

„The Siege of Jadotville“ nije film koji će zauvijek promjeniti žanr, no Smyth uistinu vješto prikazuje svoju vlastitu viziju, fokusirajući se na globalne posljedice jednog pojedinačnog konflikta. Iako sama borba iz naslova filma nije nešto velika u globalnom pogledu, značaj kojeg nosi u povijesti i poruka koju njena priča šalje svijetu definitivno je vrijedna ovjekovječenosti na filmu. Iako su likovi mogli biti malo bolje razrađeni, ovaj film defintivno je veoma dobar predstavnik svojeg žanra, te ga svi obožavatelji mogu slobodno pogledati i definitivno će imati u čemu uživati.