The Stolen Princess (2018)

Iako je izvorno djelo na kojem se ovaj animirani film temelji zapravo klasična priča Alexandera Pushkina, od njega je ostao tek kostur – iako su tu i tamo poneke scene opstale u cjelosti. Ista stvar je i sa likovima u priči – iako su njihova imena, uključujući i onih sporednih, svima dobro poznata, sami likovi i njihov značaj za priču potpuno je drugačiji. Činjenica je da je ovaj film napravljen za zapadnu publiku kako bi privukao one koji su navikli gledati hollywoodski stil animacije – nema više onog specifičnog ukrajisnkog stila iz 70-ih, već je sve mnogo jednostavnije, preciznije i ispoliranije. S jedne strane to je veliki kompliment, no s druge strane gubi se čar po kojoj je ova škola animacije bila poznata.

No, iako je kvaliteta produkcije uistinu prilagođena zapadu, same fore i teme usko su povezane sa ukrajinskom kulturom, što dovodi do velikog kontrasta i prilično je čudno – Mila svom ocu pokazuje časopis na čijoj je naslovnici pjevačica Nadia Dorofeev, na izlazu iz Kijeva prikazani su putokazi prema ukrajinskim gradovima, a Nestor citira Shakespeara i Shevchenka. Sve to uistinu je humoristično, no zasigurno ne zapadnjačkim publikama, te prilično narušava atmosferu ukupnog filma. Ipak, film ima i dosta referenci na klasične filmove i priče, te popularnu kulturu, što je definitivno bila odluka donesena u zadnji čas kada su kreatori shvatili da možda nitko osim lokalne publike neće razumjeti njihove reference.

Ono što je u filmu dobro su njegovi likovi – oni su izuzetno jednostavni, toliko da se nekad doimaju pomalo primitivnima ili djetinjastima, no apsolutno uspijevaju u povezivanju s publikom. Mila je tipična Disneyjeva princeza nove generacije, što znači da nije samo obični trofej, već je čak i dobar uzor mladim djevojčicama, dok je princ zaslužan za neke od najdirljivijih scena u filmu, od kojih ćete možda i pustiti suzu. Osim likova, animacija je također veoma kvalitetna – naravno, ne može se uspoređivati sa Pixarovim majstorijama, ali slobodno bismo ju mogli staviti u isti rang sa filmovima poput “Storks” ili “Hotel Transylvania 2”.

Sveukupno, nemamo problema reći kako je studio Animagrad uistinu pokazao da ima velik potencijal – ovo je tek njihov prvi dugometražni animirani film, te je uistinu impresivan. Istovremeno, autori i dalje imaju prostora za rast i razvoj – posebice bismo htjeli vidjeti nešto više klasičnih elemenata ukrajinske animacije u budućim djelima. No, do tada, ovaj film svakako je nešto što bez problema možemo preporučiti svima koji imaju mališane – za odrasle možda i nema mnogo toga interesantnoga, no klinci će zasigurno biti oduševljeni.