The Wrestler (2008)

Aronfksyjeva prva tri filma – „Pi“, „Requiem for a Dream“ i „The Fountain“, pokazali su da je on pravi majstor vizualne poezije, iako ponekad zna pošteno zakomplicirati stvari. Ovaj film, s druge strane, potpuno je jednostavan u svojoj priči i vizualnom stilu. Kutevi snimanja su intimni, gotovo dokumentarnog stila, a likovi se doimaju kao stvarni, jednostavni ljudi. Genijalnost ovog filma leži u njegovim suptilnostima, koje se kombiniraju i čine nešto mnogo veće od jednostavne kopije „Rockyja“. Ako pogledate malo dublje, film ima mnogo toga za reći o američkoj kulturi zabavne industrije.

Aronofsky režira ovaj film sa velikom dozom suzdržavanja i suosjećanja, te se niti u jednom trenutku ne izruguje odlukama koje njegov lik donosi, ma koliko god one upitne bile. Randy je često prikazan s leđa, što podsjeća na način kojim kamere prate borce dok izlaze iz svlačionice u ring – osim što su Randyeve pozornice mnogo siromašnijeg oblika.

Duša i srce ovog filma leže u Rourkeovom trodimenzionalnom portretu Randya ne samo kao običnog velikog blentana, nego istinskog čovjeka koji pokušava naći svoje mjesto u svijetu. Brojni maleni detalji vezani uz njegov nastup dodatno pojačavaju dojam te su uistinu dirljivi, te ne možemo reći da postoji ijedan forisrani trenutak bilo gdje u filmu. Čak i njegovi pokušaji da se ponovno zbliži sa svojom kćeri nisu klišejasti koliko su mogli biti, nego se stvarno čine iskreni i pokazuju da Randy uistinu ima dobro srce, ako ne fizički onda barem metaforički.

Kraj film jedan je od onih o kojim ćete još tjednima diskutirati. Razglabat ćete s prijateljima je li ova priča završila sretno ili nesretno. No definitivno nije depresivan. Niti jedan odličan film ne može biti depresivan, a posebice jedan toliko drag, smiješan i srcedrapajuć kao ovaj – „The Wrestler“ je jedan od najboljih filmova ovog desetljeća, te ga definitivno preporučujemo apsolutno svima koji vole filmove.