Thelma (2017)

Tanka je linija između hommagea klasičnim tropama horor filmova i onoga što jednostavno možemo nazvati običnom krađom. Stoga valja pomno pogledati od čega se sve sastoji ovaj novi film Joachima Triera, koji neodoljivo podsjeća na klasik Stephena Kinga, “Carrie”, samo u skandinavskom štihu. Ptica koja se zabija u prozor i umire? Postoji i u ovom filmu. San o zmiji koja puzi kroz travu? Postoji i u ovom filmu. Sablasne stare fotografije čudnih ljudi? Postoje i u ovom filmu. Ovakve trope funkcioniraju besprijekorno, no efikasnost kojom ih Trier postavlja u svoj film doima se pomalo formulaičnom – ovaj norveški film svakako je majstorski napravljen, no jednostavno nema dušu.

Thelma, poput Carrie, ima određene nadnaravne moći, te i ona potječe iz prilično konzervativne i čudne obitelji. No, ako bismo rekli da je “Thelma” dijete nekog specifičnog filma, onda bi to ipak bio “The Exorcist”, koji se također bavio stravičnošću bolnica i medicinskih testova, kao i činjenicom da neki drugi entitet upravlja ljudskim tijelom. Ništa u ovom filmu nije toliko sablasno kao njegovi medicinski instrumenti. Posbice bismo istaknuli blješteća svjetla na koja bi neki gledatelji mogli biti ekstra osjetljivi – znajte da ih u ovom filmu ima pregršt.

Mnogo horor filmova bavi se temom konfuzije koja nastupa kada mladi ljudi postaju odrasli, a “Thelma” je tipični primjer upravo takvog filma. Jedna zanimljiva činjenica je ta da Trier, čiji prijašnji filmovi uključuju “Louder than Bombs” i “Oslo, October 31st”, ne generira nimalo simpatije prema Thelmi. Ona je odglumljena prilično mrtvački od strane Eli Harboe, a njen lik doima se poput iritantne prijateljice koju biste pozvali na druženje, a koja onda sve odbaci od sebe buneći se radi glasne glazbe ili nečeg sličnog. Pošto smo u posljednje vrijeme navikli gledati likove koji su nam simpatični, ovo bismo nazvali prilično hrabrim pristupom od strane redatelja.

Ovaj film hladan je i iskalkuliran, no neke od njegovih scena ipak su veoma potentne. Iako se se Trier često puta trudi deomnstrirati kako on zna i može režirati film u stilu hollywoodskih redatelja, “Thelma” je ipak najefikasnija u svojim malenim trenucima. Kada Thelma malo popije na jednom tulumu, Trier nam pokazuje scenu snova, no ono što će na kraju s vama ostati nije noćna mora, već buđenje u kojem Thelma spoznaje da je osramoćena od strane drugih ljudi. Ona je možda opasna sa svojim nadnaravnim moćima, no obični ljudi mogu biti jednako razorni sa svojim prizemnim okrutnim ponašanjem.