To Rome with Love (2012)

Allenova prva rimska produkcija je gotovo ljubavno pismo tom „vječnom gradu“, koji je predivno prikazan od strane iranskog kinematografa Dariusa Khondjia. Film ima veselu notu, slično kao i „Midnight in Paris“, no natrpavanje velikog broja priča više šteti filmu, te se doimaju kao bilješke Woodyja Allena koje je skupljao kroz nekoliko zadnjih desetljeća.

Priče se međusobno ne preklapaju – niti bi se mogle preklapati, s ozbriom na to da se neke od njih odvijaju tijekom par tjedana, dok su druge ograničene na dan ili dva. No, međusobno dijele mjesto radnje i donekle, teme: želja za popularnošću, potreba pojedinaca da postanu netko i nešto, nagon koji osobe tjera da budu nevjerne. Ima tu i laganih tonova nadrealizma, jer se neke stvari koje su prikazane gotovo nikada ne bi mogle dogoditi u stvarnosti, stoga je jasno da se Allen u ovom filmu malo poigrao.

Pa eto, barem se netko zabavio. Allen je potpuno posvećen ležernom, usporenom tempu, čak i kada se radi o situacijama koje su čista farsa – kao prostitutka koja se pravi da je nečija žena – koje ipak zahtijevaju nešto malo brži tempo. Šale su svima poznate i prožvakane, te se doimaju kao da su obrisane scene koje su bile nedovoljno dobre za Allenove prijašnje uradke.

Iako se svatko može samo diviti Allenu, što sa svojih 76 godina starosti i dalje redovno napravi jedan film godišnje, ovaj film definitivno je vrlo lijeno odrađen. Ipak, film ima svojih kvaliteta. Zamislite samo da gledate sebe kako činite najveću pogrešku svog života. Ne možete ju zaustaviti, no naposlijetku shvatite da ako biste i mogli nešto učiniti drugačije, opet biste napravili iste pogreške. To je klasični Allenovski stil, pun žaljenja i čarolije, te svakome tko voli tak nešto, ovaj film je definitivno topla preporuka.