Trance (2013)

Danny Boyle jedan je od rijetkih redatelja koji se može primiti bilo kojeg žanra te pokazati svoj raspon talenta dok cijelo vrijeme održava svoj unikatni stil u svima njima. Radio je horor filmove, obiteljske filmove, sci-fi, krimiće, pa čak i dramu o preživljavanju. Ovoga puta, donosi nam psihološki triler, koji je znantno lakši nego njegova prethodna dva filma, koji su bili oskarovski teški.

Nakon što se priča ovog filma zaplela, bilo je logično očekivati neki preokret, ali ovaj film cijelo vrijeme će vas držati u neznanju i činiti ono neočekivano, zahvaljujući Boyleovoj tipično stilskoj režiji i odličnoj glazbi od strane Ricka Smitha – koji obojica rade tako dobar posao da ćete biti potpuno uvučeni u ovaj čudni, umjetni svijeti. Glumci su standardno dobri za ovakvu vrstu materijala, no glavna atrakcija je Rosario Dawson kao hipnotizerka. Ne samo da joj je dan veoma interesantan i originalan lik, već i njen autoritativan, umirujuć glas uspijeva i gledatelje održati u stanju transa u kojem završavaju mnogi likovi u filmu.

Treći čin filma vjerojatno će neke gledatelje razočarati. Ne samo da film postaje sve više nasilan, nego su i otkrivenja koja dobivamo u filmu poprilično luda, čak i za ovakav film. Dolazi do potpunog skretanja s tračnica, no na neki način to je uistinu osvježavajuće. Ako prilikom prvog gledanja filma i pomislite kako rasplet nije dobro promišljen, pogledajte film još jednom te ćete se uvjeriti da su redatelj i scenaristi veoma dobro promislili o svemu.

Unatoč tom slabijem kraju filma, „Trance“ bismo preporučili svima onima koji vole ovakav žanr filmova. On je nasilan, lud i prepun ideja koje možda ne realizira uvijek, no ono što je bitno jest da su se Boyle i ostatak ekipe potrudili da to bude iskustvo koje nećete požaliti, a i film je barem malo inteligentniji nego što će mu većina ljudi dati za priznanje.