Under the Sun (2015)

Jedan od najvećih trendova modernog načina života je globalizacija, koja pruža veći pristup svijetu i određenu neizbježnu homogenizaciju. Ona je razlog zbog kojeg možete jesti u McDonaldsu ili KFC-u u Tokiju ili jesti sushi ili meksičku kuhinju u New Yorku, a nitko tome ne pridaje mnogo važnosti. Jednako vrijedi i za putovanja i poslove – odmor u stranoj zemlji nije ništa čudno, a nije niti rad ili studiranje u zemlji u kojoj nisi rođen.

Jedina zemlja koja se opire ovom trendu jest Sjeverna Koreja, koja je i dalje odlučno izolirana i stoga je jedino preostalo strano mjesto na svijetu. Ostatak svijet ne zna mnogo o tome što se u toj zemlji događa, a kada i dobijemo neke vijesti, one se doimaju prilično bizarnima i upitne kredibilnosti. Stoga je činjenica da je redatelj Vitaly Mansyk uspio tamo napraviti dokumentarni film sama po sebi fascinantna, a film koji je iz toga proizašao interesantan je, ako ni zbog čeg drugog, onda zbog činjenice da pruža pogled u nešto što većina drugih ljudi nikada neće moći vidjeti svojim vlastitim očima.

Mansky je bio pozvan od strane sjevernokorejske vlade kako bi snimio ovaj film, za kojeg su htjeli da bude dokumentarac koji slavi radost života u Sjevernoj Koreji. Priča je centrirana na Zin-mi, “običnu” osmogodišnju djevojčicu “obične” obitelji u Pnyogyangu, a glavna tema je njen upad u počasni dječji klub koji se održava tokom rođendana Kim Jon-Ila. Sjevernokorejske vlasti pokušale su kontrolirati svaki aspekt ovog filma – Manskyju su dali scenarij, glumce, lokacije, nadgledali su svaku scenu te pregledavali svaku ulovljenu snimku – no, zaboravili su da onaj tko kontrolira konačni rez filma određuje njegov konačni izgled. Mansky je film snimao po uputama, no ostavio je kamere da snimaju i između napisanih scena, u kojima je ulovio mnogo toga zanimljivoga. Sjevernokorejska vlada vjerojatno je smatrala da će te scene između biti izrezane, no pošto nisu tražili inspekciju konačnog filma, uspjeli su biti prevareni.

Ono što je najiteresantnije u vezi ovog filma nije činjenica da prikazuje propali pokušaj propagandnog filma, već to što prikazuje kakve se sve manipulacije dešavaju u mnogim dokumentarcima koje zapad prihvaća. Sve ove restrikcije nisu izmišljene od strane Sjeverne Koreje, već su dio alata kojima se koristi većina autora dokumentarnih filmova. Ovaj film podsejća nas na činjenicu da su dokumentarni filmovi samo umjetna tvorevina, te da nikada ne mogu prikazati jednostavni pogled u stvarnost, već samo mogu pružiti nečiji tuđi pogled na nju.